PRETVORBA

U Hrvatskom Saboru znalo je biti izrečeno mnogo istina o privatizaciji. Uglavnom za potrebe dnevne politike znalo je biti govora o «neviđenoj pljački», «o pljački po zakonu», «besprimjernom bogaćenju» i sl. Ubiranje politički poena takvim parolama postalo je najunosniji biznis budući da je najveći broj građana u toj pretvorbi ostao kratkih rukava. Ili, bolje rečeno, velikom broju njih je odmjereno od šake do lakta. U jednoj državi koja gubi socijalnu osjetljivost s kojom se do sada dičila biti hrvat ili dragovoljac puno manje znači od onih, koji imaju kapital. U Dalmaciji bi rekli: «Prodali smo se za judine škude». Trgovanje sa neprijateljima, što je postalo odskočna daska mnogima i za vrijeme domovinskog rata, rječito govori o tome kako pored nacionalnih interesa postoje i mnogo važniji interesi. Premda smatran(Neopravdano) najneobrazovanijim zastupnikom, Ljubo Ćesić Rojs je u jednom od svojih brojnih (nerijetko emotivnih istupa) rekao najveću istinu: «Tko je jamija, jamija je». Drugim riječima, tko se je na nezakonit način obogatio, nitko mu neće ništa. Ni pravna država, ni institucije sustava ili doslovno n i t k o. Osim, naravno, naših političara koji se busaju u prsi kako će oni istjerati pravdu, ući u trag isisanom novcu/20d030 milijardi dolara), javno prokazati one koji su opljačkali ovu državu i ovaj narod. Međutim, odmah po dolasku na vlast obole od akutne političke amnezije te zaborave što su obećali. Nastavila se je pljačka Hrvatskog Naroda po istom zakonu po istim osobnim interesima . Tako, jedni kradu, drugi ne sprječavaju ili ne kažnjavaju takva djela te se sve počinje vrtjeti kao «ringišpil» poslije kojega kad se spustimo na zemlju ne možemo da stabilno hodamo. Točnije, hodamo kao pijanci što rječito govori kako je političko pijanstvo jednako opasno kao i ono od alkohola.
Što hrvatsku pretvorbu čini posebnom u odnosu na druge pretvorbe u tranzicijskim zemljama?
Kao prvo, sa pretvorbom se otpočelo u vrijeme nikad proglašenog ratnog stanja što je izričito pogodovalo ratnim profiterima. Hrvatska sirotinja je tada bila ili u vojsci ili na biroima za zapošljavanje. Propisi koji su doneseni u Hrvatskom državnom Saboru bili su u funkciji ozakonjenja pljačke zasnovanog na projektu «Dvjesto bogatih obitelji». Analogijom, time je promoviran projekt «Milijune siromašnih obitelji». Jer, naspram dvjesto bogatih obitelji, u nedostatku srednjeg sloja, stoji milijun siromašnih obitelji. Umirovljenici se zakidaju, u institucije sustava instaliraju se poslušnici koji onemogućavaju pravnu državu da radi svoj posao, mito i korupcija postaje glavna značajka državnog aparata. U jednom takvom ozračju izvršena je privatizacija društvene imovine, «kutlizam» postaje način gospodarskog djelovanja te sinonim raspada sustava stvarne vrijednosti i uspostave sustava političke i druge podobnosti. Formiraju se političke i gospodarske elite u kojem je svatko imao svoju cijenu.
Kao treće, hrvatska pretvorba je poznata po tome što je hrvatska uvela svoju vlastitu valutu «kunu», a «krznašima» omogućila da poduzeća, banke, hotele i obalu kupuju «bez kune». Promoviran je sustav koji omogućuje da postaneš vlasnik nečega što nisi platio, i da ti to što nisi platio otplaćuje samo sebe.
Nadalje, novci iz dijaspore koji su uplaćeni za obranu zemlje odlaze na razne privatne račune, dok je sama dijaspora u cjelokupnoj privatizaciji izigrana na način da su joj ponuđena na otkup poduzeća koja nitko nije htio, koja su nerentabilna i dr. Naravno, bilo je i onih koji su zahvaljujući svojim vezama sa tadašnjim političkim i državnim vrhom kupovali najelitnije hotele (kao što je slučaj u Poreču Rijeci, Dubrovniku i dr.) daleko ispod njihove stvarne cijene.
Umjesto da prihvate dijasporu kao pokretača razvoja Hrvatske, da prihvate svježi kapital, isti su radije prihvaćali bankovne obveznice i papire koji su opet izdavani po jasno određenim smjernicama te na takav način i njima (dijaspori) pokazali kako je profitabilno hrvatstvo značajnije od emotivnog.
Debeli je sloj prašine (smeća) ispod tepiha hrvatske privatizacije. Poslije trećeg siječnja postojala je nada da će se konačno taj tepih podići i da će se izmesti na svjetlo dana sve ono što je prljavo. I da će netko za to odgovarati. Međutim, tu « pandorinu kutiju» ova vlast nije imala snage otvoriti. Razloga može biti više i o njima se može samo nagađati. Nisu u pitanju različiti pogledi, političke platforme, nego sve jasniji stav da bi time mogli biti ugroženi kako oni koji se nalaze u toj «kutiji» tako i oni koji tu kutiju otvaraju. Stoga se običnom čovjeku sve više čini kako postoji prešutna sprega između «prašine» i «usisivača». Prostim rječnikom rečeno – svatko svakoga «drži za jaja». A narod za budale.
Dali će nova vlast biti ista kao ove dvije dosadašnje e uskoro ćemo saznati.

Poreč.1.rujna 2003. g.


Niko Šoljak