RIJEC – DVIJE O HAŠKOM SUDU

Haški Tribunal duboko je zabrazdio u politicke vode i postao institut globalne diskriminacije siromašnih zemalja tipa Hrvatske koje, za razliku od bogatih, moraju njemu polagati racune i za izazvane (oslobodilacke) poteze. Cijeli taj sustav funkcionira s nivoa zamijenjenih teza. Zanemaruje se i prešucuje zemljopisna karta na kojoj je vidljivo da su Dubrovnik, Petrinja, Karlovac, Osijek, Vukovar …, dijelovi medunarodno priznatog teritorija RH. Licemjerje je svoju kulminaciju doživjelo i u, ne tako davnom, americkom zahtjevu hrvatskoj Vladi. Tražena je garancija da se americki državljani, koji ce biti optuženi za zlocine u, tada tek predstojecem, ratu, nece izrucivati medunarodnim sudovima. Istovremeno nije zaboravljeno podsjetiti organe RH koliko je važno takvoj instituciji predati vlastite gradane.

Usprkos cinjenicama, dio hrvatske domovine još živi u zabludi. U svom naivnom liberalizmu i pacifizmu doživljava Haag kao moralno tijelo, mjerodavno za svaki svjetski zlocin. U doba pristanka na hašku jurisdikciju, Hrvatskom se proširilo uvjerenje da se radi o plemenitom, pionirskom pokušaju uspostavljanja internacionalnog pravosuda nadležnog za sve medudržavne razmirice i ratove. Samo su rijetki ondašnji skeptici pricali da taj Sud nema veze s globalnom inicijativom uspostavljanja civiliziranih normi ponašanja covjecanstva u najkriticnijim trenucima.

Kaos ratnog vihora rada zlocince i nema tog razumnog covjeka koji bi mogao tvrditi da ih u našoj, oslobodilackoj vojsci nije bilo. Medutim, miješanje pojma okupator sa braniteljem te paušalno iznošenje optužbi koje, umjesto individualizacije krivnje, vode ka sotoniziranju cijele nacije, u najmanju je ruku neprimjereno. Aberratio ictus (promašeni udarac) takvog modela pravosuda razbija domace jedinstvo interesa. Bi li nekadašnji Saveznici bili spremni procesuirati vlastite velikane ( Churchilla, Montgomery-a, Patona, Eisenhovera …)? Ili možda misle da pod njihovom «zapovjednom» odgovornošcu nisu cinjeni zlocini?!

Po pitanju Haških zahtjeva, Hrvatska je podijeljena na ratom frustriranu i neutralnu. Beskucnici i žrtve iz prve skupine ne mogu podnijeti optužbe na racun osoba koje su ih branile i oslobadale. Zavedeni neutralci mislima su vec u ideal- tipskoj EU te na procese protiv ratnih voda gledaju prakticno (« Zar jedan General može stajati na putu ostvarenja našeg nacionalnog cilja? Njegov bijeg ipak nije herojski cin.»). Zamjerke bi imale smisla jedino kada bi pretpostavljena objektivnost Suda bila vidljiva u praksi.

No, svjedoci smo u što se ideja izrodila. Sud se dokazao kao iskljuciva politicka institucija. Njegove su optužbe srocene grubo i uvredljivo. Ovlastima precesto ulazi u sferu globalnog dokazivanja moci. Takoder je, svojim utjecajem u neupucenim zemljama, postao sredstvo hladno-ratnih pritisaka i ucjena na iscrpljenu Zemlju željnu mira i moralne satisfakcije za sve strahote proživljene u godinama okupacije. Premetnuo se u imperijalnu instituciju. Sam sebi najpotrebniji, za vlastite je propuste poceo okrivljavati novinare.

Zato danas, gledajuci glavnu tužiteljicu - Carlu Del Ponte u njenom mocnom obracanju našim, manje vrijednim Predsjednicima i Premijerima, pošteni se Hrvat ne može othrvati pitanju: Cime smo sva ta poniženja zavrijedili? Hocemo li ikada i mi imati pravo na pravdu kao i ostali europski narodi?!

www.hssd.hr

Porec,9.5.2005.g.

HRVATSKI SVJETSKI SABOR

 

 

 

 

INDEX