DIJASPORA I MEĐUNARODNI POLOŽAJ HRVATSKE

Problem odnosa dijaspore kao čimbenika međunarodnog položaja Republike Hrvatske treba sagledavati u kontekstu mogućnosti, a ne trenutnih utjecaja budući da s jedne strane nositelji državne vlasti ne žele istinske kontakte sa svojom (Hrvatskom, op. a.) dijasporom, a i sama dijaspora zbog svoje razjedinjenosti nije u mogućnosti da se predstavi kao relevantna snaga iako ona po svome položaju, financijskoj i znanstvenoj moći i mogućnostima svakako jeste.
Međutim, zadatak samog sastanka je da iznađe mogućnosti na koji bi se način dijaspora mogla staviti u funkciju poboljšanja trenutno nepovoljnog međunarodnog položaja Republike Hrvatske i njenih institucija u svijetu.
Mišljenja smo da Dijaspora može predstavljati relevantnu snagu ukoliko posjeduje tri bitna čimbenika, a to su:
a) a) Organizaciju
b) b) Jedinstveno djelovanje oko zajedničkih ciljeva
c) c) Financijsku, gospodarsku i znanstvenu moć i ugled

Kao što je razvidno prvi problem koji se javlja odnosi se na organizaciju Dijaspore u svijetu, odnosno po zemljama. Naime, postoji veliki broj različitih politički i nepolitički udruga i udruženja građana iz hrvatskog nacionalnog korpusa, s različitim programima i pogledima na suštinska pitanja hrvatske države u ovome trenutku. Takav pluralizam okupljanja građana ne proizvodi dovoljno potencijalne snage budući da se takve udruge međusobno trse i napadaju umjesto da složno i organizirano djeluju. Tek kada dijaspora bude organizirana i to prvenstveno na razini država, nakon čega i više, moći će se govoriti o respektabilnoj snazi.
Takvo jedinstvo nam je trenutno potrebno u svim državama članicama EU koje bi trebale ratificirati sporazum o suradnji i pridruživanju EU. Ciljano lobiranje u tim državama i tim centrima odlučivanja dovesti će do toga da političke snage prepoznaju hrvatsku dijasporu kao dobro organiziranu i jedinstvenu organizaciju koja zna što hoće i ima sredstva i načina da to ostvari.

Drugi faktor koji je ovdje spomenut jeste jedinstvo djelovanja oko zajednički ciljeva. Kada bi se provela nekakva anketa među udrugama Hrvata u dijaspori o bitnim pitanjima sadašnjeg položaja Hrvatske sasvim sigurno bi se dobili razno-razni odgovori i iz njih se ne bi mogao izvući kvalitetan zaključak što je u stvari bitno, a što je sporedno.
Za vrijeme domovinskog rata to je jedinstvo djelovanja postignuto i ono je rezultiralo kako stvaranjem hrvatske države, tako i njenim međunarodnim priznanjem. U tome je nemjerljiv doprinos Hrvatske dijaspore koja je bila u stanju prepoznati trenutak i ujediniti se oko programa stvaranja hrvatske države. Mišljenja smo da je nakon toga, zbog nepovoljnog utjecaja unutarpolitički čimbenika (politički stranaka i sl.) došlo je do razvodnjavanja djelovanja Dijaspore, njenog položaja i načina djelovanja. Rekli bismo, da je Hrvatska dijaspora bila značajno razočarana interakcijom sa Domovinskom hrvatskom koja ju je, nepravedno i nepošteno, vrlo često znala doživljavati kao neko strano tijelo, a ne dio istog nacionalnog bića.
Pojedine udruge su se vratile na početne pozicije djelovanja, a neke su se izgubile u svome djelovanju budući da su sa stvaranjem Hrvatske države gotovo iscrple svrhu svog postojanja i djelovanja.
Mišljenja smo da se politička isključivost koja prevladava među nositeljima političkih snaga u zemlji ne bi trebala reflektirati na Dijasporu, jer u konačnici na ispravnoj politici nacionalnog pomirenja Hrvatska je i stvorena. Nitko nije spominjao ni tražio političko pomirenje, jer je u duhu političkog djelovanja neprekidna borba za vlast i to je jedno od osnovnih pravila Demokracije. Ondje gdje se ne bi trebalo griješiti jeste da je možda 07
presudni trenutak da se stvari pokrenu u korist Hrvatske. Pod utjecajem raznih politički kreatora europskih (ne)prilika i pisaca scenarija neki bi nas vrlo rado vidjeli kao lokomotivu nekakvog Zapadnog Balkana koji bi vozio samo po slijepom kolosjeku uskotračne pruge Zagreb – Skopje preko Sarajeva i Beograda za Tiranu. Dvojbeno je koliko je sadašnja vlast u Hrvatskoj sposobna i u mogućnosti promijeniti takve planove i scenarije te je stoga potrebna velika i ciljana aktivnost Dijaspore. Pri tome moramo iz glava ukloniti mentalni sklop da takvom aktivnošću pomažemo bilo kome tko je na vlasti u Hrvatskoj, već prvenstveno da pomažemo državi. Jer, kako je jedan visoki svećenik prije 50-tak godina mudro rekao: Sistemi i vlasti propadaju, narod i država ostaje.

Treći faktor jeste gospodarski i financijski. Naime, lobiranje za interese Hrvatske države uključuje sve aktivnosti koje bi u sferi političkog odlučivanja eventualno pomogle da se donesu takve odluke koje bi bile u funkciji razvoja Hrvatske, promjena njenog nepovoljnog političkog položaja. Klasični primjeri lošeg djelovanja Dijaspore u Engleskoj i Nizozemskoj su činjenice što su njihove vlade odbile ratifikaciju sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju uvjetujući istu izručenjem Hrvatski generala međunarodnom sudu u Den Haagu. Da li se je moglo djelovanjem i lobiranjem Dijaspore, korištenjem institucionalnih i drugih načina osujetiti takav stav i promijeniti takva međunarodna politika ? Mišljenja smo da – da. Stvari se odvijaju prebrzo i uz uvjetno rečeno nesposobnu diplomaciju sve više upadamo u zapadnobalkansko blato iz kojeg nas, ukoliko nešto korjenito ne promijenimo ništa više neće izvući.

Otkako je Hrvatska stekla samostalnost, još uvijek nije dovoljno učinjeno za razvijanje zdravog odnosa između domovine, ili zemlje matice, i hrvatske dijaspore. Štoviše, danas kao da je zaboravljeno da je hrvatska dijaspora u najtežim časovima novije povijesti hrvatskoga naroda dragovoljno i iz ljubavi prema hrvatskoj domovini dala svoj neprocjenjivi doprinos bez kojega se Hrvatska vjerojatno ne bi ni mogla obraniti i bez kojega bi mnoge rane puno teže i dulje zacjeljivale. Zauzvrat Hrvati iz dijaspore od svoje braće u staroj domovini bili su pozvani na politička stranačka svrstavanja po mjeri političkih stranaka u domovini te su takvim postupcima umjesto poželjnog i potrebnog okupljanja što većeg broja Hrvata u dijaspori na platformi ljubavi prema svome narodu i svojoj domovini nastajale podjele i razdori u hrvatskoj dijaspori.
Također brojni Hrvati iz dijaspore u iskrenom zanosu što je hrvatski narod stekao i izborio međunarodno priznatu samostalnu državu pokušali su se vratiti u zemlju svojih očeva želeći unijeti sve što su stekli i sposobnosti i znanja i kapital, a naišli su na zatvorena vrata, čak i na neprijateljski stav, pogotovo ako nisu bili spremni dijeliti šakom i kapom birokratima svih razina. I danas se zaboravlja koliko hrvatskih građana živi od pomoći što je prima od svojih u inozemstvu, a oni moraju često trpjeti jednaki tretman hrvatskih službenih predstavništava kao da su ona i dalje jugoslavenska... Hrvatska dijaspora, koliko je s jedne strane dokaz tragedije hrvatskoga naroda, toliko je s druge strane potencijal koji bi trebalo na korektan, pravedan i znalački način uključiti u rješavanje sadašnje ukupne hrvatske krize. Država matica dužna je podupirati nacionalni identitet Hrvata u dijaspori, stvoriti slobodne prostore za djelovanje predstavnika te dijaspore u političkom, gospodarskom kulturnom i socijalnom području te omogućiti da u današnjoj državi dođe do izražaja sva stvarna hrvatska pamet, sposobnost i kreativnost.

08



To je donekle na tragu onoga što je rečeno i u uvodnom djelu kao i u djelu koji obrazlaže međunarodni položaj Republike Hrvatske i gdje se predlažu konkretna rješenja za problem
u kojem se sada nalazi Hrvatska. Osnovni je zaključak – Dijaspora ima znanja, volje i sposobnosti da se uključi u rješavanje toga problema, ali za razgovor je potrebno dvoje. U konkretnom slučaju Hrvatska Vlada i Ministarstvo vanjski poslova.
Mora se jasno i nedvosmisleno artikulirati želje Dijaspore, jer živeći i radeći u zemljama razvijene demokracije sasvim sigurno su naučili na standarde koji su još u Hrvatskoj strani i za koje treba vremena da sažive. Na žalost, Hrvatska nema baš puno vremena i ono što se sada propusti napraviti sutra će biti dvostruko i trostruko teže.

Utjecaj dijaspore na unutarnje uređenje Republike Hrvatske još je manje. Uporno se, ka vrući krompir, izbjegava donijeti Zakon o Hrvatskoj Dijaspori po uzoru za Izrael i Irsku koji i danas glavni oslonac u svojem međunarodnom položaju imaju upravo na brojnoj populaciji svojih iseljenika, svoje Dijaspore. Međutim, dok se kod nas nastoje i postojeći klimavi mostovi između iseljene i domovinske Hrvatske srušiti, Izraelci i Irci, a u posljednje vrijeme i Italijani, rade upravo suprotno. Takav utjecaj njihove Dijaspore vidljiv je iz stabilnog i propulzivnog gospodarstva kojeg isti imaju, dok je stanje u nas – blago rečeno katastrofalno i na granici socijalnog nemira.
Neprirodno stjecanje bogatstva i dalje se nastavlja kroz pretvorbe i privatizacije, u kojem se zaobilazi dijaspora kao da je bolje imati za poslodavca stranog vlasnika nego svoga sunarodnjaka.
U najvišem predstavničkom tijelu, Saboru RH-e, lome se koplja oko toga da li Dijaspora treba biti zastupljena u Saboru umjesto da se iznađu mehanizmi koji bi omogućili da se ogromni financijski i znanstveni potencijal iseljene Hrvatske blagotvorno uključi u društveni i gospodarski život zemlje te na takav način doprinese značajnim promjenama prema unutra.
Potrebe promjena unutar Hrvatske su nužno potrebne. Kao prvo, država mora profunkcionirati u svim segmentima, a poglavito u segmentu pravosuđa gdje je, prema procjenama, stanje najgore. Hrvatska je na listi korumpiranih zemalja nakon visokog 80-tog mjesta popravila svoj rejting za nekih 10-tak postotaka, ali i sa sadašnjim postotkom više je stimulativna za «dogovornu ekonomiju» nego za slobodnu tržišnu utakmicu.

Pitanje za diskusiju jeste kojim segmentima (unutarnjim i vanjskim promijeniti stanje u državi i njenom okruženju?

Kako ujediniti i instrumentalizirati Hrvatsku Dijasporu u svijetu da aktivno djeluje u pravcu
popravljanja ugleda i međunarodnog položaja RH-e te što može učiniti da se to ostvari.

Na koji način provesti žurno lobiranje u centrima odlučivanja zemalja EU kako bi se izbjeglo
da nas ne ostave pred vratima EU-e.

Koja su očekivanja od Hrvatske diplomacije, odnosno što isti trebaju promijeniti kako bi se
moglo govoriti o usklađenom djelovanju otvorene (službene) diplomacije i prikrivene (dijaspore) u svrhu ostvarivanja vanjsko – politički promicanja Hrvatske i njenog položaja u Europi.?

Koja su druga pitanja koja se nameću a koja je potrebno riješiti kako bi se izgradili kvalitetni mostovi između iseljene i domovinske hrvatske i ostvarilo jedinstvo dijaspore na fundamentalnim pitanjima Hrvatske države u ovom trenutku.

 

 

 

 

INDEX