HRVATSKA-POLITIČKE STRANKE I DIJASPORA.

Stvaranjem hrvatske države došlo je do oživotvorenja povijesnog sna hrvatskog čovjeka – da konačno nakon toliko stoljeća kvazi-državnosti budemo svoji na svome. U našim vizijama tu toliko priželjkivanu hrvatsku državu zamišljali smo kao državu reda, morala, socijalne pravde i pravne jednakosti, pravnu i etičnu državu. To je bila domovina svih hrvata, krojena po mjeri i potrebama svih hrvatski ljudi, domovinski i iseljenih. Na žalost, nakon ushićenja dobivanjem državnosti uslijedilo je razočarenje jer mnogi instituti pravne države nisu ispoštovani, došlo je do razmahivanja organiziranog kriminala, mita i korupcije.
Zemljopisno gledano, hrvatska je doista jedna od najljepših zemalja na svijetu, sa ogromnim povjesnim bogatstvom, kulturnim znamenitostima, kristalno čistim Jadranskim morem, nezagađenim rijekama, plodonosnim ravnicama i iskonskim planinskim vrletima. Ona je, stjecajem okolnosti kasne industrijalizacije, uspjela ogromna svoja prostranstva ostaviti nedirnuta i čista na čemu nam zavide mnogobrojni turisti. Takva zemlja je, naravno, i predmet teritorijalni aspiracija. Najdrastičniji primjer je iz perioda Domovinskog rata kada je velikosrpska vojna i politička mašinerija, po planovima SANU-a, zacrtala svoj etnički prostor na liniji Karlobag – Virovitica kao djela jedne tkz. Velike Srbije.
U jednom krajnje nepravednom međunarodnom ozračju, izdigao se iz pepela jedan mali narod, i na sebe skrenuo oči javnosti. Ta ptica Feniks – bila je Hrvatska država. Kroz dugu svoju povijest nekoliko se je puta dizala iz pepela i izgarala da bi u jednoj nadljudskoj borbi hrvatskog čovjeka za svoju samobitnost, zasjala iznad najljepšeg neba na svijetu, neba iznad suverene, neovisne i međunarodno priznate hrvatske države.
Svoju državu hrvatski narod nije dobio na poklon od međunarodnih sila, čimbenika svjetskog poretka. Baš naprotiv, bivša Jugoslavija bila je miljenica zapadnih sila koji su uvidjevši njen neminovni raspad široko otvorili vrata velikosrpskom teroru uvodeći golorukom narodu koji je naspram sebe imao do tada službeno treću konvencionalnu vojnu silu Europe – embargo na naoružanje. Prvi trenuci i naleti vojne mašinerije bili su sukob dobro hranjenog lava i izgladnjelog gladijatora u srcu civilizirane Europe, na pragu III. tisućljeća. Upravo u tim trenucima kroz jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske stvorene su pretpostavke da se prkosno pogleda u lice Europi, da im se kaže: Gospodo, giljotina koju ste nam pripremili promašila je cilj, a demokracija kojom se dičite – svrhu. Iseljena Hrvatska ili Hrvatska Dijaspora u tim trenucima znala je smoći snage, jedinstva, organiziranosti i istinske domoljubivosti da se stavi u funkciju obrane Hrvatske. Ne samo novac, nego i naružanje te vojna oprema raznim kanalima, vrlo rizičnim i opasnim, distribuirana je u Hrvatsku te je hrvatska vojska i redarstvo bivalo sve moćnije i opremljenije. Uslijedili su protuudari koji su završili vojno-redarstvenim akcijama «Bljesak» i «Oluja» koji su do savršenstva razobličile lažni mit o srpskom vojniku. Stvorena je Hrvatska, država Domovinske i Iseljene Hrvatske.
Nakon briljantne vojne i političke pobjede slijedio je period nezapamćene pljačke tadašnjeg društvenog bogatstva zemlje. Srušen je jedan dotrajali gospodarski i politički sustav, a drugi nije stvoren. Nastao je «vakum» kojeg je iskoristila politička elita koja je pobjedničku vojsku pretvorila u poraženu vojsku nezaposlenih. Poduzeća i firme su bile privatizirane bez kune novca, a radnici – prvenstveno hrvatski branitelji – bili su otpuštani i upućivani na burze rada.
Stvoren je toliko puta spominjan projekt 200 bogatih obitelji koji sa manjim izmjenama, usprkos dolasku koalicije na vlast, opstaje još i danas. Može se reći da je pljačka ogromnog društvenog bogatstva izvršena putem Zakona budući da su doneseni krajnje nemoralni zakoni koji su omogućili da se na gotovo kriminalan način dođe do ogromnog bogatstva. Propuštena je povijesna prilika (to se već sada pokazuje, a bit će razvidnije u bližoj budućnosti) da se Hrvatska Dijaspora pozove i uključi u proces privatizacije gospodarstva budući da bi se na takav način svježi kapital ubacivao u robno-novčane tokove, a ne bi se bogatstvo isisavalo po raznim Austrijskim, Švicarskim i drugim bankama. 01
Stranačka pripadnost postaje mjerilo podobnosti, dok je individualna sposobnost stavljena u drugi plan.
Da stvari budu još gore, među političkim strankama u državi ne postoji minimum konsenzusa oko ključnih pitanja budućnosti Hrvatske države tako da se njena budućnost podređuje dnevno-političkim i stranačkim interesima. Borba za uskostranačke interese prevladala je borbu za opće dobro iako je zadaća svih političkih stranaka da interes domovine stave u prvi plan. Vlast je izgubila vezu s narodom, a posebice sa Dijasporom budući da je ni na razini političke retorike ne smatra djelom nacionalnog bića koje u odnosu na Maticu ima svoje specifične potrebe i osjećaje.
Hrvatski narod je malobrojan narod i kao takav u samome startu ugrožen je činjenicom svoje malobrojnosti. Da bismo na ovoj Balkanskoj vjetrometini mogli opstati potrebno nam je zajedništvo, zajedništvo nalik onome koje je postojalo u trenucima stvaranja države, jer ukoliko ne sačuvamo svoj kulturno-povijesni i etnički identitet biti ćemo jednostavno izbrisani kao i mnogi drugi narodi koji su u jednom povijesnom trenutku propustili svoju povijesnu priliku da se dodatno ujedine.
Međunarodni trenutak Hrvatske države nije povoljan. Prvenstveno se to odnosi na instrumentalizaciju Međunarodnog suda u Den Haagu kao čimbenika političke nestabilnosti u zemlji. Domovinski rat se, zahvaljujući načelu zapovjedne odgovornosti kriminalizira do te mjere da uskoro nitko od viših časnika pobjedničke vojske neće biti siguran da li će i kada na njihova vrata pokucati Haaški istražitelji i uručiti im optužnice.
S druge strane radi se geostrategijski politički projekt «Zapadnog Balkana» koji bi, prema tvorcima te ideje predstavljao restauraciju države koja se raspala prije dvanaest godina. Klasična formula 6 – 1 + 1 predstavlja projekt država bivše Jugoslavije bez Slovenije, a sa pridruženom Albanijom. O kakvom se neprirodnom okruženju za Hrvatsku radi, nije potrebno ni isticati budući da postoje određeni projekti koji bi upućivali na činjenicu da se Europskim integracijama pristupa skupno (a ne individualno) što bi značilo da Hrvatska kao jedna od vodećih tranzicijski država treba čekati pred vratima Schengena (Europske unije, op .a.) još najmanje 10-15 godina koliko bi otprilike trebalo vremena ostalim zemljama da dostignu Hrvatsku u gospodarskom i političkom trenutku kakvog ona ima u ovome trenutku.
Ohrabrujuće djeluje nedavna izjava Predsjednika komisije za proširenje EU- koji je na neki način naznačio kako bi u pitanju Hrvatske Europa možda mogla imati čak i izuzetak. Međutim, čini se da Hrvatska diplomacija nije dovoljna agresivna u pogledu vitalnih interesa, a sagledano u trenutačnom vanjsko-političkom aspektu.
Ostaje neshvatljivim činjenica da Hrvatska diplomacija u svojim nastojanjima da nas izvuče iz jednog neprirodnog okruženja ima saveznike u pripadnicima naroda iz tkz. Zapadnog Balkana, a uporno izbjegava kontakte sa predstavnicima svoje Dijaspore koji u zemljama gdje žive i rade predstavljaju značajnu i respektabilnu snagu koja sasvim sigurno može svojim utjecajem promijeniti sadašnji krajnje nepovoljni smjer vjetrova koji Hrvatski brod guraju prema istoku, a ne prema zapadu gdje nam je prirodno i kulturno stanište.
Međutim, otvorenim se postavlja pitanje kojeg ističu brojni hrvatski ekonomisti i gospodarstvenici – kako će još uvijek nejako i za ozbiljnu konkurenciju nesazrelo hrvatsko gospodarstvo odgovoriti izazovima globalizacije. Da li bi trenutačnim priključenjem uniji došlo do nesagledivih štetnih posljedica koji bi rezultirali da osim gubitka identiteta u okviru EU, izgubimo i gospodarski identitet te na neki način postanemo podstanari u vlastitoj kući.
Stoga je na neki način bilo potrebno sazvati ovaj sastanak kako bi se jasno razgraničile temeljne smjernice hrvatske vanjske politike.
Potrebno je da se pokušamo jasno i nedvosmisleno odrediti u pogledu tih tendencija te da se odrede koje su temeljne zadaće Dijaspore u tome pogledu. 02


Hrvatska Dijaspora ima značajne (ne samo gospodarske i novčane nego i ljudske) resurse
i svjesna svoje povijesne odgovornosti za opstojnost Hrvatske države želi da se aktivno uključi u unutarnje i vanjske procese koji bi doveli do toga da se hrvatska europeizira i prije nego što formalno stupi u EU.
To ćemo moći samo ukoliko na ovome sastanku utvrdimo:
a) a) Gdje smo?
b) b) Što želimo?
c) c) Kako do toga što želimo doći?

Neminovnost koja se nameće jeste jedinstvo hrvatskog naroda, odbacivanje bilo kakve političke i druge isključivosti i jednostavno – uključivanje svih potencijala u njen razvoj i boljitak.
Na kraju uvodnog djela vrijedi pripomenuti kako Hrvatsku Dijasporu zabrinjava i žalosti činjenica da oko suštinski pitanja opstojnosti ne postoji adekvatno suglasje, za što prvenstvenu odgovornost snose političke stranke i to kako vladajuće tako i opozicijske.
Ovaj sastanak je prigoda da se o tim bitnim pitanjima jasnije odredimo, a na tragu Zaključaka I. Sabora Hrvatske Dijaspore iz Poreča kojeg je Klub bio organizator.

 

 

 

 

INDEX