Niko Šoljak – materijali za Sabor

Uvod

Država u kojoj živimo se pod utjecajem raznih vanjskih i unutarnjih cimbenika razvija bez temeljnih nacionalnih vrijednosti i razvojnih programa. Tako, u ovome trenutku, ni sami ne znamo gdje se nalazimo, u kojem politickom i gospodarskom sustavu živimo i, što je posebno opasno, kamo idemo. Boli osjecaj bespomocnosti i beznada te takva klima narušava prelazi na cijelu naciju. Nakon mnogo prolivene krvi, brojnih poginulih i nestalih, srušene infrastrukture, iz pepela nice Hrvatska država. Ona, sanjana dugi niz godina, na žalost jednima postaje ideal, a drugima dobra prilika. Idealisti su živjeli za Hrvatsku, a karijeristi od Hrvatske. Medutim, politicki i društveni, a posebice gospodarski moment u kojem se Hrvatska nalazi, stavlja pred nas obavezu da o tim stvarima progovorimo na predstojecem Saboru. Da u razmjeni, pa i sukobu mišljenja i ideja, tu, na jednom mjestu, iskristaliziramo jasne smjernice kuda bi po našem mišljenju Hrvatska trebala ici i, što je najvažnije za državu i naciju, u ovom trenutku treba progovoriti i o bitnim segmentima hrvatskog društva te jasno skrenuti pozornost službenoj politici na sve nedostatke koji Hrvatsku vuku prema dnu. Pri tome se posebno mora afirmirati hrvatsko iseljeništvo koje je, ne zaboravimo, kroz svoju dugu povijest, bilo luconoša hrvatskih nacionalnih vrijednosti. A da se posjetimo, to naše iseljavanje pocelo je davno. O njemu posebice dobro govori pjesma „Od stoljeca sedmog“ koja kaže: „Raselit nas triba, da nas manje ima...“ i posebice bolno „Nek tudinu grizu, roda znati nece“. Takvo povijesno raseljavanje Hrvata bilo je proizvod velikosrpske i komunisticke politike u kojoj su, svaka za sebe, kriticnu masu Hrvata smatrali opasnom i nepoželjnom. Taj križ pratio je Hrvate više stoljeca tako da danas možemo reci da smo svjetski narod, razbucan povijesnim vjetrovima duž cijele zemaljske kugle. Pri tome ni usporedba sa Izraelcima, biblijskim „Božjim narodom“, nije ni malo slucajna.
Dugo je hrvatsko iseljeništvo bilo razjedinjeno, što zbog smišljene politike, što zbog vlastitih slabosti. Taj frakcijski, unutarnji antagonizam, pratio nas je kao usud. Uvijek su se Hrvati borili za tude interese, ideologije i gotovo uvijek je nacionalno bice bilo podijeljeno. Može se sasvim sigurno reci da su do Domovinskog rata pripadnici hrvatskog naroda stajali na suprotnim stranama, borili se i uništavali medusobno. Spasonosni trenutak jedinstva, znak politicke zrelosti vodstva i naroda, izrodio je hrvatsku državu. U svaku stopu njenog teritorija, od Prevlake, Istre, do Vukovara, utkano je to toliko potrebno jedinstvo. Ono je izrodilo prvi, kapitalni projekt – Hrvatsku državu.
Nije slucajno spomenuta pjesma „Od stoljeca sedmog“, vec je ona poslužila i kao uvod u jednu jasnu cinjenicu – ovaj projekt nije moguce privesti kraju bez potpore hrvatskog iseljeništva, svih tih „razasutih“ kapi jednog mora, koje su u potrebnom trenutku digle svoj glas i nesebicno uložile sebe u temelje hrvatske države. Stoga, hrvatsko iseljeništvo na svoju domovinu ne treba gledati kao na geografski pojam, vec kao na dijete koje smo milošcu božjom i velikom žrtvom dobili usprkos svim zlogukim zlotvorima koji su, nošeni idejom raslojavanja hrvatstva, uporno pokušavali dokazati kako hrvatska država nece nikada postojati te da su veliki hrvatski kraljevi i država samo povijesna iluzija koju treba sustavno razbijati.
Nakon postanka i ucvršcenja hrvatske države, uslijedilo je razocaranje hrvatskog iseljeništva pretvorbom i privatizacijom, pljackom društvenog i državnog bogatstva, a poglavito planskim i umišljajnim odnarodivanjem kljucnih infrastrukturnih objekata (sjetimo se INE, nekada hrvatskog“ a sada tek T-com i sl), besprimjernom prodajom bankarskog sustava strancima …. Hrvatsko iseljeništvo, koje raspolaže respektabilnim kapitalom, osjecalo se pozvanim da sudjeluje u procesu privatizacije, namjeravajuci uložiti svoj kapital u domovinu i tako joj osigurati siguran i neovisan razvoj. Svi ti pokušaji bili su iluzije jer sluge stranih gospodara, zveckajuci „Judinim škudama“, priklanjale su se strancima uživajuci pogodnosti i ne vodeci racuna o nacionalnim interesima. Stoga nije ni cudo da procesi u zemlji idu kako idu. Usprkos svemu, i u ovome trenutku, iseljena Hrvatska želi, traži i zagovara postizanje istog onog jedinstva koje je stvoreno u domovinskom ratu, želi da se na njegovim krilima i nasljedima, osigura nacionalna opstojnost, da hrvatska duhovno i gospodarski ojaca te se ukljuci u euroatlantske integracije. Ali, ne kao sirotinja koja ce tražiti milostinju, obijati tude pragove, vec kao bogata i vrijedna «mirazaca» koja zna što hoce, želi i može.
Na pragu toga jedinstva djeluje i Hrvatski Svjetski Sabor koji nastoji potaknuti te procese i ucvrstiti veze domovinske i iseljene Hrvatske. Upravo stoga je isto to iseljeništvo i prepoznalo ideju koja vodi ovu organizaciju i pristupa joj, jer zajedništvo nam je danas potrebnije nego ikada.

HRVATSKI BRANITELJI

Kad bismo ukratko pokušali definirati hrvatske branitelje – najnormalnija bi
formulacija bila: „Pobjednici u ratu, gubitnici u miru“. Drugim rijecima, to je pojam koji oznacava vrhunac domoljublja, vrhunac spremnosti da se i vlastiti život založi za svete ideale – domovinu i naciju. Danas je hrvatski branitelj podcijenjen i predmet ismijavanja, napada i društvene poruge. Kako se domovinski rat sustavno degradira i kriminalizira, tako i hrvatski branitelji kroz medije i politiku, dobivaju epitete kriminalaca, zlocinaca i ljudi sa ruba zakona. Glas hrvatskih branitelja izgubljen je u moru raznih udruga i organizacija koje, rukovodene svojim uskim interesima, zaboravljaju generalni cilj, dopuštajuci da se ova brojna populacija minorizira cak i kao biracko tijelo. Danas u Republici Hrvatskoj postoji mnoštvo udruga gledajuci koje, ne možemo a da se ne zacudimo da su doista njihovi clanovi nekad zajedno ratovali na prvoj crti bojišnice i stvarali hrvatsku državu. Medutim, tada su imali zajednicku ideju i cilj kojeg su svi podržavali. Danas tog cilja nema, a vlast, svjesna potencijalne snage braniteljske populacije, nastoji zadržati podjele po nacelu „divide et impera“( zavadi pa vladaj).
Hrvatski generali su stjerani na brisani prostor. Haška tužiteljica i haški sud kao gubernatori stoje nad glavom hrvatskog naroda tražeci od njega da im izruci one koji su ga doveli do ratne pobjede.
Tako je i slucaj sa generalom Antom Gotovinom koji se, vjerojatno po prvi put, mora skrivati. I to ne od neprijatelja, nego od Vlasti koja prezentira njegov vlastiti narod, Vlasti koja upravlja Državom koju je stvarao. Taj postupak medunarodne zajednice je svojevrsno lomljenje kicme i nacionalnog ponosa Hrvatskog naroda kako bi ga se, tako pripremljena, i omamljena, apsorbiralo u EU. Osim toga, to je prvi put u svjetskoj povijesti da se sudi pobjednicima, naciji koja se je branila i koja je bila ostavljena „balkanskoj zvijeri“ kao bespomocno janje na ispaši. Ne možemo a da se ne sjetimo sramnog embarga na uvoz oružja, kada je medunarodna zajednica i djelom pokazala kako teško prihvaca smrt svoga djeteta (Versajske Jugoslavije) te kako legitimno pravo naroda na samoodredenje tretira kao krivnju za njen raspad. To je bila prva «Srebrenica» koja je dovela do teških stradavanja, razaranja i besramne blokade na morskim i kopnenim granicama. Koliko nas je to koštalo – teško je i pretpostaviti. Stvaranje države nije gledano blagonaklono, a ta „ljubav“ plamti i danas. Rjeciti je primjer igra oko pocetka pregovora za ulazak u EU gdje na još besramniji nacin svjedoce da Hrvatsku niti vole, niti uvažavaju. Tu su prednjacili Englezi, koji skoro po nicem nisu u EU (osim kupljenju poticaja), i Nizozemci koji su demokraticnost dokazali povlaceci se kao «pravi heroji» iz Srebrenice što je rezultiralo nezapamcenim zlocinom u poslijeratnoj Europi.
Kažu da je ispunjavanje te obveze hrvatska ulaznica u zajednicu koja to još nije ni postala i u kojoj europski duh stanuje kao podstanar bez šanse da zaživi. Hrvatskim braniteljima i svim iskrenim domoljubima teško to pada, jer svjesni su cinjenice da po prvi put gledaju kako država ide u smjeru u kojoj joj oni svojim životima i žrtvom, ma koliko htjeli, ne mogu pomoci.
Neosporno je da se hrvatskim braniteljima mora vratiti dostojanstvo jer to je moralna i ljudska obveza. S posebnim ponosom i uvažavanjem treba gledati na njih. Neki su se vratili iz uredenih država zapada i, odgajani u hrvatskom duhu, duhu ljubavi prema naciji, prikljucili se svojoj subraci u domovini te zajedno krvarili, zajedno ginuli. To zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske zastupljeno je i medu braniteljima i to treba cijeniti i njegovati. Treba se oduprijeti svim nastojanjima koja idu za time da se kriminaliziranjem stupova domovinskog rata kriminalizira cijeli domovinski rat. Mora se shvatiti da postoje vrijednosti koje su neupitne i koje se nikako ne mogu dovoditi u pitanje. U ovom slucaju to je domovinski rat, hrvatska država i nacija. Sveti trolist hrvatskih nacionalnih vrijednosti. Stoga je neophodno potrebno uciniti sve da se glas hrvatskih branitelja cuje, da se njihova potencijalna snaga osjeti i uvažava.
Hrvatsku državu moraju voditi samo oni koji ce znati cuvati te vrijednosti, jer ako jednom rasprodamo sve, postat cemo kao narodi koji lutaju svijetom, bez države i domovine. Postat cemo sluge u vlastitoj kuci.

HRVATSKA MLADEŽ

Jedno od posebno važnih mjesta u sferi djelovanja Hrvatskog Svjetskog Sabora jesu mladi. Oni su buducnost države i naroda, pokretaci razvoja i generator koji bi trebao pružiti garanciju da ce buducnost koja je pred Hrvatskom i Hrvatima biti svjetla i postojana. Stoga je u proteklom vremenu Hrvatski Svjetski Sabor uspješno organizirao dva sabora mladih, jedan posvecen mladima Iseljene, a drugi posvecen mladima Domovinske Hrvatske. Osim toga, jedno od kljucnih zadataka hrvatskog nacionalnog Tima – Odbora upravo je Odbor za mlade koji ima za cilj povezivati mlade domovinske i iseljene Hrvatske, iznalazi optimalna rješenja za njihov život i rad te kroz vaninstitucionalno djelovanje (kao udruga civilnog društva) utjece na kvalitetniji rad Vlade kako bi ona stvorila potrebne preduvjete za rad mladih i rad s mladima. Dakle, jedna od okosnica rada Hrvatskog Svjetskog Sabora su mladi, jer ova se udruga namjerava na „duže staze“ baviti ovom problematikom te uciniti sve da mladi u društvu i državi dobiju položaj koji im i pripada.
Sadašnja slika nije ni malo ružicasta. Mladi su ostavljeni sebi, nije im osiguran niti nužni minimum u kojem bi oni pokazali i dokazali sebe kroz programe rada, razvijali kreativnost kroz radionice i povezivali se s drugima u državi i iseljeništvu. Za takve inicijative postoji interes ali su potrebna i materijalna sredstva. Na žalost, državni aparat, hraneci sebe, izuzetno je osjetljiv na uzimanje bilo kakvih sredstava, te brojne inicijative nailaze na birokratske prepreke i bivaju zakocene i odbijene. Hrvatski Svjetski Sabor, kao nacionalna udruga, polazi od cinjenice da mora ustrajavati na promjeni odredenih smjernica u radu s mladima kroz suradnju sa institucijama sistema i na širokoj platformi svenacionalnog zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske. U tome smislu treba promatrati i zakljucke održanih Sabora koji, analizirajuci položaj mladih, jasno naznacuju da on nije ni približno onome što se treba i može napraviti.
Treba odrediti strategiju djelovanja kroz institucije civilnog društva i tzv. nevladine udruge, tako i kroz institucije sustava u kojima je nerazmjerno malo mladih ljudi. Stoga je i utemeljena smjernica sa zadnjeg Sabora mladih gdje je receno da mladi moraju zauzeti mjesta u svim segmentima državne vlasti proporcionalno svojoj populacijskoj zastupljenosti u hrvatskom nacionalnom bicu. Samo tako oni mogu biti dostojni predstavnici sebe i drugih mladih, jer su im polazište, problematika, društveni položaj i prioriteti identicni i jedinstveni. Kao i kod braniteljske populacije, tako i kod hrvatske mladeži evidentna je neorganiziranost, a time i disperzija snage u raznim smjerovima što pogoduje nepromjenjivosti odnosno idejnom „statusu quo“. Ta brojcana organiziranost u 344 udruge dovela je do neprepoznatljivosti njihove ideje, strategije i ciljeva. Unutar mladih nema kohezivne sile koja bi mlade okupljala i pretvorila ih u ne samo svjesnu glasacku mašineriju (koja zna tko je, što želi) nego i u realnu snagu koju druge društvene i državne silnice uvažavaju, cijene i ispunjavaju njihove zahtjeve. Na žalost, inicijative o ujedinjenju mladeži u domovini bile su gotovo redovito minirane od nositelja politicke moci koji su više robovali svojim vlastitim ambicijama nego stvarnim potrebama hrvatskih nacionalnih interesa.
Drugo, i ne manje važno pitanje, jeste – kako mladima pomoci? Kako im omoguciti da se razvijaju, na koji nacin da izražavaju svoje individualne i kolektivne znacajke. Jedna od možebitnih ideja u tome smislu bila bi kroz formiranje fonda mladeži domovinske i iseljene Hrvatske. Ta bi institucija, zasnovana na donacijama, tj. sponzorstvu, omogucila da se na transparentan i pošten nacin omoguci mladima da steknu potrebnu strucnu izobrazbu, da se znanstveno razvijaju i povezuju sa gospodarskim subjektima. Promicuci te vrijednosti, mladi znanstvenici, gospodarstvenici i umjetnici kroz svoj rad u zemlji ili inozemstvu, postajali bi buduci donatori i sponzori što bi, opet, generacijama koje dolaze omogucilo da se i one izraze na identican nacin.
Neupitan je stav Hrvatskog Svjetskog Sabora da se mladima mora pomoci, ali i da to treba biti brzo. Naime, postojece stanje prijeti da prijede u apatiju i beznade, a to je stanje u kojem inicijative i kreativnost, nemaju šanse.
Isto tako, Hrvatski Svjetski Sabor ce, kroz institucije sustava i Odbore, tražiti i poduzimati sve mjere kako bi se ovo nepovoljno stanje promijenilo. U tome smjeru neophodno je potrebno da to postane dio državne strategije razvoja sa najvecim stupnjem prioriteta.
Mladež domovinske i iseljene Hrvatske mora se organizirati i povezivati. Trebaju zajednicki djelovati, osmišljavati programe i njihovu realizaciju rukovodeni svojim specificnim interesima (interesi mlade populacije), ali i nacionalnim interesima. Konacno, to je dio jednog te istog bica i bez uzajamnog prožimanja osudeni su na propadanje, spoticanje, i konacno – nestajanje. Da se to ne bi dogodilo moramo uciniti sve da pomognemo mladima jer time u stvari najviše pomažemo sebi i naciji kojoj pripadamo.

P R ET V O R B A

U Hrvatskom Saboru znalo je biti izreceno mnogo istina o privatizaciji. Uglavnom za potrebe dnevne politike znalo je biti govora o «nevidenoj pljacki», « pljacki po zakonu», «besprimjernom bogacenju» i sl. Ubiranje politickih poena takvim parolama postalo je najunosniji biznis buduci da je najveci broj gradana u toj pretvorbi ostao kratkih rukava. Ili bolje receno, velikom broju njih je odmjereno od šake do lakta. U jednoj državi koja gubi socijalnu osjetljivost s kojom se dicila, biti Hrvat ili dragovoljac puno manje znaci od posjedovanja kapitala. U Dalmaciji bi rekli: «Prodali smo se za Judine škude». Trgovanje sa neprijateljima, što je postalo odskocna daska mnogima i za vrijeme domovinskog rata, rjecito govori o tome kako pored nacionalnih interesa postoje i mnogo važniji interesi.
Zastupnik u Saboru RH, Ljubo Cesic Rojs je u jednom od svojih brojnih (nerijetko emotivnih istupa) rekao najvecu istinu: «Tko je jamija, jamija je». Drugim rijecima, tko se je na nezakonit nacin obogatio, nitko mu nece ništa. Ni pravna država, ni institucije sustava. Osim, naravno, naših politicara koji se busaju u prsa kako ce istjerati pravdu, uci u trag isisanom novcu (20 do 30 milijardi dolara), javno prokazati one koji su opljackali ovu državu i ovaj narod. Medutim, odmah po dolasku na vlast, obole od akutne politicke amnezije te zaborave što su obecali. Nastavila se pljacka hrvatskog naroda po istom Zakonu, po istim osobnim interesima . Tako, jedni kradu, drugi ne sprjecavaju ili ne kažnjavaju takva djela te se sve pocinje vrtjeti kao vrtuljak sa kojeg kad sidemo dobijemo vrtoglavicu. Tocnije, hodamo kao pijanci što rjecito govori kako je politicko pijanstvo jednako opasno kao i ono od alkohola.
Što hrvatsku pretvorbu cini posebnom u odnosu na druge pretvorbe u tranzicijskim zemljama?
Kao prvo, sa pretvorbom se otpocelo u vrijeme nikad proglašenog ratnog stanja što je izricito pogodovalo ratnim profiterima. Hrvatska sirotinja je tada bila ili u vojsci ili na biroima za zapošljavanje. Propisi koji su doneseni u Hrvatskom Saboru bili su u funkciji ozakonjenja pljacke zasnovane na projektu «dvjesto bogatih obitelji». Analogijom, time je promoviran projekt «milijun siromašnih obitelji». Jer, naspram dvjesto bogatih obitelji, u nedostatku srednjeg sloja, stoji milijun siromašnih obitelji.
Drugo, umirovljenici koji su kroz svoj životni vijek stvarali hrvatsko nacionalno bogatstvo, zakidaju se, a u institucije sustava instaliraju se poslušnici koji onemogucavaju pravnu državu da radi svoj posao. Mito i korupcija postaje glavna procedura u državnom aparatu. U takvom je ozracju izvršena privatizacija društvene imovine. «Pljacka po Zakonu» postaje nacin gospodarskog djelovanja te sinonim raspada sustava stvarne vrijednosti i uspostave politicke i druge podobnosti. Formiraju se politicke i gospodarske elite u kojima svatko ima svoju cijenu.
Kao trece, hrvatska pretvorba je poznata po tome što je hrvatska uvela svoju vlastitu valutu «kunu», a «krznašima» omogucila da poduzeca, banke, hotele i obalu kupuju «bez kune». Promoviran je sustav koji omogucuje da postaneš vlasnik necega što nisi platio i da ti to što nisi platio otplacuje samo sebe.
Nadalje, novci iz dijaspore koji su uplaceni za obranu zemlje odlaze na razne privatne racune, dok je sama dijaspora u cjelokupnoj privatizaciji izigrana na nacin da su joj ponudena na otkup poduzeca koja nitko nije htio jer su nerentabilna i sl. Naravno, bilo je i onih koji su zahvaljujuci svojim vezama sa tadašnjim politickim i državnim vrhom kupovali najelitnije hotele (kao što je slucaj u Porecu Rijeci, Dubrovniku i dr.) daleko ispod njihove stvarne cijene.
Umjesto da se prihvati dijasporu kao pokretaca razvoja Hrvatske, da se prihvati svježi kapital, isti su radije prihvacali bankovne obveznice i papire koji su opet izdavani po jasno odredenim smjernicama. Na takav su nacin i njima (dijaspori) pokazali kako je profitabilno Hrvatstvo znacajnije od emotivnog.
Debeli je sloj prašine ispod tepiha hrvatske privatizacije. Svakom promjenom vlasti postojala je nada da ce se konacno taj tepih podici i da ce se izmesti na svjetlo dana sve ono što je prljavo. Da ce netko za to odgovarati. Medutim, tu « Pandorinu kutiju» nijedna vlast nije imala snage otvoriti. Razloga može biti više i o njima se može samo nagadati. Nisu u pitanju razliciti pogledi, politicke platforme, nego sve jasniji stav da bi time mogli biti ugroženi i oni koji se nalaze u toj «kutiji» i oni koji tu kutiju otvaraju. Stoga se obicnom covjeku sve više cini kako postoji prešutna sprega izmedu «prašine» i «usisivaca». Prostim rjecnikom receno – svatko svakoga «drži za j…», a narod za budale….
Sa pravom se može reci: «PLJACKA HRVATSKOG NARODA IZVRŠENA PO ZAKONU»
Demokracija je prihvacena kao anarhija iako se zna da ona u biti znaci – vladavinu naroda. A narod, zauzet svojim ranama, žuljevima, svojim mukama i stradanjima, povjerio je društveno bogatstvo zemlje osobama koje su tu «tešku» zadacu jedva docekale. Pokrenuli su proces koji ni americki kriminalisticki stvaraoci nisu mogli zamisliti. Pljacka po zakonu, pljacka u ime Hrvatske. Pljacka za racun deklariranih domoljuba koji su od milja dobili naziv – tajkuni.
Sprega politike i kriminala, paraliza sustava, dovela je do toga da se nepravedno veliki dio društvenog bogatstva preko noci slio u ruke pojedinaca i mocnika. Narod, oduševljen stvaranjem svoje nacionalne države, nije ni zamijetio što se radi. Oni koji do jucer nisu imali ništa – preko noci su postali nadnaravni bogataši. Svoje bogatstvo su nakon toga ozakonili.. Poduzetnicki krediti – to je vec prica za sebe. Kupovina vrijednih poduzeca za bezvrijedan papir. Vrijeme sposobnih ili vrijeme kriminalaca? Narod se polako budi iz transa i pita što se dogada... Tko je zatvorio vrata poduzeca u kojima su do jucer radili i na njima napisao „privatno vlasništvo“? I to dok su neki, od Dubrovnika do Vukovara, obavljali svoju dužnost i krvarili. Kada je došlo vrijeme da oružje zamjeni orude, masovno su upucivani na biro za zapošljavanje. Ti ljudi, koji su nas svojom hrabrošcu doista cinili ponosnim, sami su izgubili svoj ponos. Postali su nezaposleni osloboditelji, pobjednici u ratu i gubitnici u miru. Navikli da svojom hrabrošcu, žrtvom i ljubavi spram domovine svjedoce o svome Hrvatstvu, postali su suoceni sa cinjenicom da su izdani...

HRVATSKE BANKE

Poznato je da je bankarski sustav krvotok jedne države. On je pokretac razvoja, investicija, on je u funkciji gospodarstva. Naravno, prvenstveno je u funkciji stvaranja dobiti kao i svugdje u svijetu, ali hrvatski bankarski sustav jedinstven je po mnogo cemu. Kao prvo, gotovo 96 % ukupnog bankarskog sustava nalazi se u rukama stranih banaka koje na hrvatskom financijskom tržištu ostvaruju dobit koju, sasvim sigurno, ne bi mogli u svojim maticnim državama. Osim ostvarenja ekstraprofita, vrlo su važan faktor ukupnog zaduženja države buduci da glad za novcem pokrivaju kontinuirani zaduživanjem u svijetu. Tako poticu rast vanjskog duga Republike Hrvatske. Kada je spomenut prethodni postotak, od imalo respektabilnih poslovnih banaka – Hrvatima je jedino ostala Poštanska i nešto manji broj mizernih banaka koje su u povojima i kojima konkurencija velikih ne dopušta da se razviju.
Kada se gledaju plasmani, razvidno je da su banke svoje kreditne plasmane usmjerile prvenstveno prema gradanskoj potrošnji dok se gospodarstvo prati vrlo malo. Razlog je jasan - gradani su najurednije platiše kredita i banke se osim hipotekama dodatno mogu osigurati i jamcima. Takvi mehanizmi ne postoje nigdje u svijetu. U Hrvatskoj banke posluju bez rizika, što je nezamislivo u njihovim maticnim zemljama.
Koliko bi koristilo stvaranje jedne jake, nacionalne poslovne banke, s iskljucivim hrvatskim kapitalom – više je nego razvidno. U tome smislu treba podržati sve one inicijative koje su usmjerene u tome smjeru jer bez nacionalnog vlasništva nad bankarskim sustavom on ce se više ponašati kao anacionalni, nego kao nacionalni sustav. U tome smislu treba podržati i inicijativu hrvatskog iseljeništva koje razmišlja o formiranju i radu jedne nove, Hrvatske banke, sa hrvatskim kapitalom i vlasništvom. Naravno, takva inicijativa biti ce docekana na nož buduci da poslušnici stranog novcarskog kapitala nece u njoj vidjeti ništa drugo do li opasnost za svoje vlasnike i za sebe.
Njihov se lobi nadvio nad cijelim domacim politickim miljeom. Stoga je razbijanje tog interesnog lobija neophodno potrebno kako bi se unijelo barem malo svježeg zraka u tu ustajalu atmosferu. To nece biti lak ni kratkotrajan proces. Kada gradani shvate da slogan „kupujmo hrvatsko“ ništa manje ne vrijedi nego slogan „štedimo i poslujmo preko hrvatskih banaka“, stvari ce se postaviti na pravo mjesto. A dotle? Treba raditi, stvarati uvjete i ukazivati na potrebu realizacije jedne ovakve ideje te kod investitora razbijati strah od investiranja u Hrvatsku. Jer ako se stranci ne boje i ubiru profit, zašto to u vlastitoj državi i kuci ne bi radili i izvan domovinski Hrvati.

INFORMIRANJE I HRVATSKO ISELJENIŠTVO

Za važnost informacija zna se odavno, od starog Rima, preko Antike, do današnjih dana. Medutim, uz svijest o važnosti informacije, radala se i nova disciplina – kontrola informiranja. Preko pocetnih demokracija, totalitaristickih društveno-politickih uredenja, sve do današnjih dana, postoji neprekidna borba institucionalnih i vaninstitucionalnih snaga da uspostave kontrolu nad informacijama. Jer, tko raspolaže informacijama – ima moc. Doziranjem podataka kreira se javno mnijenje, vode se sukobi. Ne treba posebno ni isticati primjer posljednjeg veceg ratnog sukoba, onog u Iraku, koji je otpoceo informacijom da ta država raspolaže oružjem za masovno uništavanje.
I dok su neki mislili da je u pitanju atomsko ili kemijsko – biološko oružje, samo su vidovitiji shvatili da je stvar mnogo dublja. Tocnije, nalazi se ispod površine Iraka – NAFTA.
Informacija upotrijebljena u namjeri opceg dobra je neprocjenjiva. Ona, naime, omogucava zbližavanje ljudi na opceprihvatljivim idejama, zajednicki rad i stvaranje povoljne klime povezanosti i otvorenosti. Na žalost, takav primjer upotrebe je rijedak te se, u gotovo svim informacijama, u paketu serviraju i ciljane dezinformacije – kojih može biti manje ili više. No, gdje je u svemu tome Hrvatska, a poglavito njeno iseljeništvo? Ocjene nevladinih i medunarodnih institucija upucuju na cinjenicu kako u Republici Hrvatskoj postoje još znatni problemi u pogledu slobode informiranja, a time i znatna ogranicenja u pogledu prava gradana da o svim bitnim i relevantnim cinjenicama znaju pravu informaciju. Gradani, ocito, sumnjaju u istinitosti informacija koje dobivaju pa se stvara osjecaj nesigurnosti. Stoga je tablica koja govori o slobodi informiranja zabrinjavajuca, jer Hrvatska na listama država koje „kaskaju“ u pogledu kvalitete, pravovremenosti i istinitosti informacija zauzima vrlo visoko mjesto. Postoje standardi koje je Zapadna Europa prihvatila kao standard i o kojima cemo mi Hrvati morati još uvijek raditi. Kada se u tome svjetlu sagledava tema „Informiranje i hrvatsko iseljeništvo“ može se zakljuciti kako, opcenito gledano, Hrvatska i u tom pogledu zaostaje za standardima koje su postavile druge zemlje.
Treba sagledati informiranje kroz 3 (tri) razine i to:
- Radio i televizija
- Tiskovine
- Internet
O svakom od ovih medija treba reci ponešto. Stoga, pocinjemo sa najpopularnijim, ali i najbolje kontroliranim medijem – radijem i televizijom.

1. Radio i televizija

Ukoliko bi se promatrao odnos svemocne televizije i nešto manje mocnog radija u kontekstu hrvatskog iseljeništva moglo bi se reci da ovaj medij prati crtu državne politike. Drugim rijecima – produkcija programa namijenjenog iseljeništvu komercijalizirana je na nacin da se program HTV Plus emitira putem satelita pa je dostupan svugdje gdje je moguce pratiti i dobiti signal „satelitske“ televizije. Medutim, da ne bi bilo zablude, radi se o kolaž programu koji nije krojen za potrebe hrvatskog iseljeništva. Rijec je o komercijalnom TV programu, a Hrvatska televizija na tome projektu je vezana za iseljeništvo samo u pogledu kupovine uredaja i kartice koja dekodira „zakljucani“ program i omogucava da gledatelji u inozemstvu prate program koji je, mogli bismo reci, koncepcijski ipak raden iskljucivo za domace gledatelje.
Od specijalnih emisija na HTV-u posvecenih iseljeništvu figurira tjedna emisija „Korijeni“ što ni u kojem slucaju ne zadovoljava specificne potrebe te populacije.
Kad se u tome svjetlu promatraju i druge dvije „velike“ nacionalne TV kuce . TV Nova i RTL Hrvatska može se reci da je za njih programi namijenjeni hrvatskom iseljeništvu i specijalne emisije – cisti gubitak vremena tako da ni jednu emisiju nisu posvetili ovoj problematici. Lokalne TV postaje, naravno, okrenute su lokalnim temama i koncepcijski nisu usmjereni ka programima prema iseljeništvu.
Što se tice radio-emisija – tu je situacija slicna. Buduci da nema niti jedne radio-postaje koja bi bila pretežito usmjerena programu prema iseljeništvu, tjedni prilozi, u nekoliko nastavaka što se emitiraju u nocnim satima, više služe kao alibi (pokrice) tobožnje brige o iseljeništvu, a manje kao stvarni most domovinske i iseljene Hrvatske na polju radio-difuzije.S time u svezi neophodno je potrebno da se omoguci da HTV plus program postane i koncepcijski program namijenjen iseljeništvu u kojem ce prevladavati problematika hrvatskih iseljenika, povratka u zemlju te posebice mjesto na kojem ce naši sunarodnjaci, gradani, moci dobiti kvalitetnu informaciju o domovini, a djeca hrvatskih iseljenika (poglavito prva, druga i treca generacija) moci saznati i educirati se o hrvatskoj nacionalnoj prošlosti i sadašnjosti, kulturi, jeziku, umjetnosti do športa, školstva i sl. Geslo „Upoznaj svoju zemlju da bi je volio“ treba postati koncepcijski smisao ovog programa. I što je posebno važno – hrvatskom iseljeništvu gledanje ovog programa treba biti – besplatno. Naime, rijec je o prvorazrednom nacionalnom interesu, što ne smije biti samo stvar novinske redakcije nego i cijele države.
Hrvatima izvan domovine treba osigurati vlastiti televizijski program, što je jedan od prioriteta Odbora za informiranje Hrvatskog Svjetskog Sabora.

2. Tiskovine( novine )

Ono što smo spomenuli za radio i televiziju, moglo bi se u cijelosti odnositi i na tiskovne medije. Novinarske redakcije nisu, usprkos cinjenici što se radi o brojnoj populaciji, poduzele gotovo ništa da se zrakoprazni prostor tiskovnih medija namijenjenih iseljenoj hrvatskoj popuni barem nekakvim pristojnim izdanjem. Tako da danas možemo reci – hrvatsko iseljeništvo ne stoji „na kioscima“. Naravno, na ovome polju je bilo pomaka u pogledu inicijativa koje su prvenstveno potjecale od specificnih udruga. Tako, spominjemo projekt tjednika „Dijaspora“ kojeg je svojedobno izdavao Klub hrvatskih iseljenika, povratnika i investitora (prethodnik sadašnjeg Hrvatskog Svjetskog Sabora) i koji je bio izuzetno primljen u iseljeništvu.
Na krilima toga uspjeha Hrvatski Svjetski Sabor je pokrenuo novi «Korijeni» list domovinske i iseljene Hrvatske, koji je koncepcijski iskljucivo vezan za iseljenu Hrvatsku, tako da ovoj projekt treba podržati i u strucnom i u financijskom smislu jer je rijec o svehrvatskom osmišljavanju tiskovnog medija koji ce popuniti praznine nastale nedostatkom drugih slicnih izdanja.
Na kioske Europe i svijeta dolaze primjerci nacionalnih tiskovina iz zemlje (npr. „Slobodna Dalmacija“, „Vecernji list“ i sl.), ali se radi o neznatno modificiranim domacim tiskovinama koje imaju koju temu iz iseljeništva, ali je to neznatno i nedostatno da zadovolji specificne potrebe iseljene Hrvatske.

Sve u svemu, prijeko je potrebno pokretanje novog, europski dizajniranog i informativnog tjednog casopisa namijenjenog iseljenoj Hrvatskoj i u tome kontekstu treba sagledati sve inicijative i podržati sve koncepte koji bi tu ideju realizirali. Mišljenja smo da ovaj projekt, kojega pokrece Hrvatski Svjetski Sabor predstavlja upravo ono što bi moglo koncepcijski i sadržajno zadovoljiti hrvatsko iseljeništvo i pružiti mu garanciju da ce se projekt dovesti do kraja. U tome smislu trebati ce podrška svih onih koji se žele ukljuciti u ovaj projekt.
Izvan domovinski Hrvati trebaju imati svoj dnevni i tjedni tisak, što je u programu Odbora za informiranje Hrvatskog Svjetskog Sabora.

3. Internet

Sve više mladih, ali i srednje vjecnih te nešto rjede starijih hrvatskih iseljenika koriste ovaj medij da bi prikupilo informacije i saznanja o relevantnim cinjenicama o svemu onome što je predmet njihovog interesiranja. Ovo je, bez sumnje, najotvoreniji medij buduci da na istome gotovo da i nije moguca državna cenzura. Medutim, to predstavlja i potencijalnu opasnost buduci da se preko Interneta nerijetko plasiraju polu-informacije i dezinformacije koje se nakon proizvodnje nezaustavljivo šire mrežom.
Hrvatski Svjetski Sabor podržava koncepcijsku orijentaciju novinskih kuca koji omogucuju citateljima uvid u sadržaj i pregledavanje pojedinih clanaka što je u svakome smislu, osim promidžbenog ucinka kojeg postižu novinske kuce kod citateljstva, u funkciji informiranja gradana. Medutim, i u tim clancima malo i nimalo ima problematike hrvatskog iseljeništva tako da ovu problematiku pokrivaju kvalitetne inicijative hrvatskih udruga koje pokrecu svoje web stranice i portale te na takav nacin omogucuju da se Hrvati, barem mrežno, povezuju i razmjenjuju informacije i sl. Što se tice državnih ministarstava, oni su napravili pomake kroz projekt www.vlada.hr gdje se mogu saznati sve važnije stvari vezane za pojedina ministarstva, a može se izvršiti uvid u pravne akte i propise. Procjena je da popularizacija i daljnji razvoj ovog projekta nije upitan. Stoga je i Hrvatski Svjetski Sabor, da bi pružio informacije o svome radu, planu i programu te inicijativama i odborima postavio svoju web stranicu www.hssd.hr . Sa ovog sita postoje brojni linkovi prema poznatim hrvatskim portalima diljem svijeta tako da, ukoliko je niste, pozivamo vas je svakako posjetite.
Kolika je važnost informiranja svjedoci i cinjenica što je Hrvatski Svjetski Sabor jedan od svojih stožernih Odbora – odbor za informiranje – postavio na kljucno mjesto. Stoga, na kraju obrade ove teme je i poziv svima onima koji žele kvalitetno ukljuciti se u njegov rad.
Bez kvalitetnih ideja, programa i inicijativa, bez logisticke podrške, kvaliteta i kvantiteta programi informiranja ostati ce na ovoj, nezavidno niskoj razini. U tome kontekstu trebati ce i pokretanje inicijative kroz institucije sustava (prvenstveno Hrvatske Vlade) koja mora iznaci nacin da zajedno sa svim udrugama i organizacijama promjeni nacin djelovanja kada je informiranje iseljene Hrvatske u pitanju. Treba uvažavati sve njene specificnosti, jer ce tek tada ta inicijativa pasti na plodno tlo.

HRVATSKI SVJETSKI SABOR (CILJ I ZADACI)

CILJ: Humana, pravna, socijalna, demokratska, suverena, suvremena Hrvatska država u kojoj ce moral i moralne norme biti osnovno mjerilo vrijednosti covjeka.
ZADATAK: Organiziranje domovinskih i izvan domovinskih pripadnika Hrvatskog naroda, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.

Hrvatski Svjetski Sabor je organizacija koja objedinjuje Hrvate u Hrvatskoj i u svijetu. Clanovi su joj domoljubi, sposobni da se uzdignu iznad stranackih, vjerskih i drugih opredjeljenja, svjesni potrebe zajedništva na putu ka boljitku Hrvatske i njenog naroda ma gdje se trenutno nalazio. Osim Hrvata, HSSD okuplja i pripadnike drugih nacionalnosti, svjetonazora i religija koji su se dokazali kao prijatelji RH i njenog naroda. (Prof. Suzanna Pincevic koordinatorica Sabora za Novi Zeland nije Hrvatica vec Engleskinja, Talijan Vagheggi Gianbatista , gospode Hamstra Wolter i Lilianne iz Holandije …)
Cilj je domacem narodu osigurati respektabilnu poziciju u svijetu i pripomoci mu da uhvati korak s globalnim razvojem industrije, standarda, ljudskih prava, znanosti, kulture te ostalim tekovinama civiliziranijih zemalja.
U HSSD se ulazi i izlazi kada se hoce, doprinos svake vrste je dobrodošao (pisanom rijeci, savjetom, novcem, raznim donacijama, knjigama, opremom, lobiranjem i sl.). U organizaciji nema nadglasavanja nego se odluke donose konsenzusom. Takoder ne postoje druge obvezujuce norme ponašanja osim moralne. Aktivnosti Sabora realiziraju se putem hrvatskih nacionalnih Timova (Odbora) po djelatnostima. Odbori se medusobno nadopunjuju kako bi zajednicki lansirali najkvalitetniji proizvod kojeg su Hrvati iz Hrvatske i svijeta u odredenom trenutku sposobni napraviti.
Zahvaljujuci donacijama svojih clanova i simpatizera, HSSD danas posjeduje zavidan broj djela hrvatskih autora te planira otvaranje tematske biblioteke umjetnina sadržajem vezane na domaci narod i teritorij.
HSSD pokrece proces zajedništva i suradnje svih Hrvata svijeta i postavlja temelj koji ce buduce generacije nadogradivati.

Vjeru u to rijecima slikovito je izrazio gospodin Nenad Bach: « Hrvatski Svjetski Sabor je pupoljak iz kojeg ce izrasti najljepši cvijet na svijetu».

ZAKONI:
1. Izborni Zakon
Prica pocinje u lipnju 2002. godine kada su Vladi i Saboru RH doznacene “Odluke, zahtjevi i preporuke dijaspore” ( dijaspora tada još nije bio tako ozloglašen pojam) u kojima se reagira na brisanje iseljenickog izbornog prava iz Ustava RH (Za vrijeme Tudmana je dijaspora imala 12 zastupnika koje je predlagao Predsjednik države. Zbog nepravednosti je izmijenjen na nacin da je i dalje bilo osigurano 12 mjesta samo što je taj broj bio ogranicen brojem glasova koje zastupnik treba dobiti da bi bio izabran. Kasnije se s 12 prešlo na šest, pa na cetiri Zastupnika ) Sami sebi dovoljni, tadašnji vlastodršci nisu se udostojali ni odgovoriti na dopis.
HSSD je ponovo reagirao 2004 ali stvari se, ocito, ni najmanje nisu promijenile jer “od sto glasa, glasa cuti bilo nije”. Što ima tako opasno u želji da se iseljenicki Saborski zastupnici biraju u nekoliko izbornih jedinica ( prijedlog: SAD- 2 zastupnika; Kanada-1; Australija i NZ-2; Njemacka-1; Švicarska i Austrija-1; GB, Francuska, Italija i Španjolska-1; istocne zemlje-1; B i H - 2; ostale zemlje bivše SFRJ jedan zastupnik. Uvodeci više izbornih jedinica od jedne (kako sada stoje stvari) izbjeglo bi se naturanje vlasti podobnih kadrova iz krajeva koji se vrlo teško mogu ubrojiti u iseljenu Hrvatsku ( jer stoljecima žive na svom ognjištu koji je danas, spletom okolnosti, na teritoriju druge države ). Takoder bi se uspjelo više animirati domace ljude, srcem vezane uz djedovinu, da ulože ponešto u domovinu i pomognu njen razvoj i oporavak u ovim teškim vremenima. Medutim, narodu se plasira ideja da samo oni koji pune hrvatski proracun mogu odlucivati o namjeni tih sredstava. /floskule Predsjednika RH Mesica/ Istodobno se prešucuje podatak o milijardi dolara iseljenickog novca koji se svake godine slije u RH – za uzdržavanje familija, održavanja objekata, za humanitarnu pomoc, izgradnju… Ispada da novac koji ne prode kroz ruke profesionalnih rodoljuba ( dolazi direktno u džep domacem korisniku ) nije narodni. Tako oblikovana argumentacija stavlja biracko pravo iseljene Hrvatske na marginu hrvatskih interesa te dopusta svakakve manipulacije njenim glasovima.
Danas Hrvate izvan Hrvatske predstavljaju cetiri zastupnika i to svi redom iz B i H -e. Aktualni prijedlog novog izbornog zakona predvida dopisno glasovanje koje apsolutno ništa ne mijenja na stvari osim što ce se broj sadašnjih bosansko-hercegovackih Hrvata - Sabornika sa sadašnjih cetiri povecati na pet.
2. Zakon o povratku Hrvata u Hrvatsku po uzoru na Izrael i Irsku. Hrvati izvan domovine trebaju dobiti Zakon koji ce im omoguciti kako povrat njihove izgubljene imovine tako i njihov povratak u Hrvatsku kao ravnopravnih hrvatskih gradana.
3. Zakon kojim kriminal ako je napravljen u pretvorbi ne zastarijeva, odnosno da se smatra ratnim zlocinom prema hrvatskom narodu. Nacionalno bogatstvo Hrvatske je stvorio hrvatski covjek, kojem to bogatstvo i pripada..
4. Zakon o braniteljima – treba osigurati Zakonom da branitelji Hrvatske imaju onu ulogu u RH koja im pripada. Branitelji moraju biti moralni stup društva, moraju imati svoje obaveze i prava prema Hrvatskoj državi i narodu.
5. Zakon o mladima, njihovim pravima i obavezama.
(Odbor za mlade HSSD-a dati ce detaljne informacije.)
6. Zakon o obustavi prodaja nacionalne imovine dok se ne donese novi Zakon o privatizaciji
a. Novi Zakon o privatizaciji treba omoguciti stvaraocima nacionalne vrijednosti da ostvare svoja prava na to nacionalno bogatstvo bilo putem vaucera ili na drugi nacin. Ne smije ih se i ne može razvlastiti te sa njihovom imovinom raspolagati.
b. Zakonom zabraniti prodaju nacionalnog bogatstva – maksimalno moguca metoda u politickim rukama neka postane koncesija.
¸ 7. Zakon o pravosudu treba donijeti po uzoru na Zakone države koje to najefikasnije rješavaju. Na primjer Americko ili pravosude neke druge zemlje ciji je rad brz i ucinkovit.
8. Zakon, kojim se omogucava Hrvatima izvan domovine da imaju tri clana u vijecu HRT.
9. Zakon kojim ce se zabraniti prodaja zemljišta uz more i drugih površina. Umjesto prodaje da se daju u najam (korištenje) vlasnicima objekata./Za objekte koji su vec prodani a zemljište oko objekta i ispod objekata je državno./
10. Zakonom poništiti sve pretvorbe za koje je od strane revizije službeno utvrdeno da su kod izvršene kriminalne radnje.
11.Treba ukinuti Vladinu uredbu o ukidanju djecjeg doplatka studentima starijim od 19 godina.
12. Zakon o teritorijalnom preustroju Republike Hrvatske, tako da se smanji broj postojecih županija na cetiri.. Odrediti dosljedne kriterije prema kojem, da bi neko mjesto dobilo status opcine, mora imati na svome podrucju SUD, KATASTAR, ZEMLJIŠNO- KNJIŽNI ODJEL I URBANIZAM. Ako to nemaju neka postanu Mjesne Zajednice..
13. Ministarstvo Pravosudja treba vratiti u nadleznost Suda ostavinske rasprave. Prenošenjem nadležnosti ostavinskih rasprava sa sudova na Javne bilježnike cijena tih rješenja za nasljednike povecana je za cca. 30 puta. U praksi se dogada da siromašni nasljednici ne mogu platiti, a nekima se i ne isplati platiti troškove Javnog Bilježnika jer oni ponekad promašuju naslijedenu vrijednost.
14. Medudržavnim Ugovorima treba osigurati ista prava pripadnicima hrvatskog naroda, koji žive izvan Hrvatske kao što Hrvatska osigurava prava pripadnicima tog naroda u RH (dosljedna primjena nacela reciprociteta).
15. Vlada RH treba pronaci nacin /Sama ili da ovlasti druge države i njihove agencije/ da se vrati novac koji je iz Hrvatske iznesen u posljeratnom razdoblju. (prema nekim tvrdnjama izmedu 20 i 30 milijardi dolara) .
16. Treba organizirati uredi pri svim ministarstvima u RH za rad sa Hrvatima izvan domovine
17. Vlada Republike Hrvatske treba osigura televizijski program za Hrvate izvan domovine, koji ce biti besplatan i vidljiv u cijelom svijetu.
18. Sudstvo, policija, vojska i državna uprava oslobode politicke i stranacke pripadnosti. U tim službama treba da rade profesionalci a ne stranacki podobni poslušnici.
19. Hrvatskoj treba odvojiti Zakonodavnu, Sudska i Izvršnu vlast te da ti stupovi vlasti funkcioniraju sukladno svojim ovlastima, na temelju Ustava i Zakona..
20. Treba donijeti generalni urbanisticki plan za sve cetiri (pet) županija.
21. Treba donijeti generalni urbanisticki plan Hrvatske.
22. Treba utvrditi komparativne prednosti Hrvatske (eko- poljoprivreda, napredni vid zdravstvenog turizma i naglašena pomorska orijentacija države s posebnim osvrtom na brodogradnju i u tome pogledu naglasak staviti na sportske tipove brodova.
23. Treba donijeti strategiju razvoja Hrvatske u prvih 20 godina i daljnjih 50 godina.
24. Svi Zakoni, koji se donose trebaju biti u funkciji razvoja i proizvodnje u Republici Hrvatskoj.
25. Da lobiranje za Hrvatsku i hrvatske interese u svijetu bude trajni zadatak svih pripadnika hrvatskog naroda ma gdje bili.
Nacionalni Timovi po djelatnostima drugog dana Sabora ce detaljnije rasparvljati te konkretne prijedloge predložiti Saboru da ih koncenzusom prihvati. Za koncenzusom donešene Odluke i prijedloge treba se izboriti kako bi nam Država Hrvatska bila onakva kakva želimo da bude.
Porec,rujan 2005. godine.

 

INDEX