preuzeto s: http://www.hrvatskauljudba.hr

SABORSKA FOTELJO,LJUBAVI MOJA.

SVE ĆU GAZITI I PROĆ DO TEBE MORAM DOĆ.

Da je u Hrvatskoj najatraktivnije zanimanje biti političar i da se najbolje isplati baviti politikom poznato je. Biti političar znači imati privilegiju na nekažnjeno pravljenje grešaka, kršenje zakona i morala i sl. Njima ne treba niti posebno znanje, jer oni, sami po sebi, predstavljaju genijalnost umotanu u celofan prividne prosječnosti. Oni su ljudi koji obećavaju, a malo stvarno rade. U nas, u Dalmaciji, rekli bi - puno zuje, malo meda daju. Pri tome ono što obee6avaju narodu, nerijetko uzimaju sebi, a narodu odmjere od šake do lakta. Nije problem pri tome što narod drže za ovce, nego što se i narod tako ponaša. Ali, ne kažu uzalud da narod ima vlas kakvu zaslužuje. No, govoreći o političarima, nisam namjeravao blatiti tu profesiju. Baš naprotiv, htio bih je obraniti od onih koji u tu sferu zalaze varajući svoje članstvo i povlačeći ga (i bez svoje volje) u sferu u kojoj on i ne bi htio biti. Riječ je o poli tičarima , tj. onima koji vješto balansiraju između institucija civilnog društva (kojima deklaratorno pripadaju) i političkih stranaka (što u biti jesu) i na takav način dovode u zabludu svoje članstvo. Zašto je to tako, odgovor je više nego jasan. Biti saborski zastupnik  najbolej je radno mjesto (na kojem možeš i spavati, hrkati, ne dolaziti i uzimati dnevnice i uvijek se i nanovo prodavati) kao saborski zastupnik. Nekada su saborski zastupnici bili narodni zastupnici, ali kako narod nitko ne zastupa onda su postali saborski. Jer, što je dobro, dobro je. To znaju svi, političari, i sindikalisti, a i radnici. Samo, svi do toga dobra ne mogu doći. I dok je političare za razumjeti (nisam rekao i podržati) zabrinjava jedna tendencija koja se uočava a to je transformacija udruga civilnog društva u politiku isključivo radi vlastitog (pojedinačnog ) interesa. Kao primjer takvog ponašanja možemo navesti naše umirovljenike,  kategoriju ljudi koja je vjerojatno osuđena da joj se godinama laže i potkrade . Sada I sindikalisti (HUS). Dok su i jedni i drugi bili u sferi civilnog društva iskazivali su se naprednim idejama i borili se za ono što je bilo od vitalnog interesa za udrugu i članove koje su zastupali. Pri tome su vješto koketirali sa političkim opcijama (i lijevo i desno), ali nisu prelazili granicu rubikona. U tim trenucima u rukovodstvu tih udruga prevladavala je borba za opći interes na uštrb pojedinačnog. No, top nije bilo dovoljno. Narod bi rekao - vlast je slast, a nju ne možeš okušati ako nisi ušao u sferu politike i dokopao se Sabora. U njemu se, kod nategnutih koalicijskih većina doista može profitirati. Kada pri tome imaš iza sebe i jednu bazu koja vjeruje da je njihova udruga ono što je prije bila (a ne što je postala) us pjeh je zagarantiran. Pri tome nije potrebno navoditi da smo država u kojoj ima sve manje radnika, a sve više umirovljenika. Sukladno tome, jako biračko tijelo koje je posebno osjetljivo na svoj teški socijalni položaj. Žalosti činjenica da je položaj umirovljenika najviše popravio Pravilnik o sakupljanju ambalažnog otpada pretvorivši iste u radno sposobno, a moralno srušeno stanovništvo koje svakog jutra prevrće kontejnere i kante smeća tragajue6i za bocom koja pola kune znači. Ako se u kontejneru pronađe i štogod za jelo, neće promaknuti. U isto vrijeme, gle apsurda, Stranka umirovljenika čini vladajuću koaliciju. Njezino rukovodstvo je - modernim žargonom rečeno - u stalnom sukobu interesa. Jer, s jedne strane, moraju napraviti nešto da poprave materijalno-financijski položaj umirovljenika, a s druge strane moraju podržati vladajuću koaliciju koja, opet. ima svoje interese i u izbornoj godini obećaje brda i doline. Nameće se pitanje, moralno, da li su te Udruge prekršile sveto pravilo jedinstva osiromašujući institucije civilnog društva i stvarajući privid da one kao takve i dalje postoje, što razvidno - nije točno.  

Pri tome, mišljenja smo, treba razmisliti i o moralu kao nacionalnoj vrijednosti hrvatskog društva. Da li smo ga ovom bezobzirnom materijalizacijom općih interesa trajno izgubili ili on još uvijek postoji. Moramo postaviti pitanje da li su i tko su u hrvatskoj nevladine udruge, a tko su one koje se samo tako legitimiraju, a u biti su više državne nego pojedina ministarstva. Kada treba ubirati novac, onda smo jedno... Kada treba zauzeti položaj i vlast onda smo drugo. Rekao bi Machiaveli da cilj opravdava sredstvo. Da, ali zaboravlja se da se i političari, uostalom kao i sva roba, kod učestalih pranja izgube i boju, i elastičnost. Postanu majice koje liče na majice, a u biti su bezvrijedne krpe korisne samo za brisanje prljavštine. 

 S druge strane, živeći u zemlji u kojoj je najunosnije zanimanje biti saborski zastupnik (dobra primanja, osigurana mirovina i druge povlastice) pitanje je da li možemo i osuđivati one koji socijalne ideale i borbu za opći boljitak stavljaju u drugi plan te pretvaraju se u svoj antipod - političare kojima ništa nije sveto osim glasova birača. Naravno da je razumljivo to što žele, ali način na koji se to radi - nije korektan. Nije korektan prvenstveno radi onih mnogobrojnih (vrijednih i marljivih) udruga civilnog društva koji se ne financiraju od vlade, ne primaju dotacije, a bore se za prava radnika, seljaka, zanatlija i svih hrvatskih građana. Duboko vjerujemo da njihov primjer neće slijediti i druge udruge koje bi na valu stečenog povjerenja građana mogle uploviti u politiku. Pri tome mislim i na populaciju brojnih hrvatskih branitelja kojima doista u ovom trenutku najmanje treba da ih zastupa jedna politička stranka (ma kako se ona  zvala), a oni sami bili registrirani i djelovali u više od dvije stotine raznih udruga. Država treba pomagati svojim dotacijama sve udruge koje rade na općem dobru i za općeprihvatljive državne i nacionalne ciljeve. Dakle, sve, a ne one na koje računa da će im trebati kada zaškripi sa glasovima.

Svibanj, 2007. g.

Niko Šoljak, prof. ing