NASILJA MANJINE NAD VECINOM

Protuteža ucestalim demagogijama

Nalaz državne revizije govori o nepravilnostima u 97% privatiziranih poduzeca. No, da ne bi bilo zabune, ne radi se o pokušaju stvarnog rješavanja pitanja te pljacke vec je rijec o deklarativnoj ogradi državne institucije od ratnih i poslijeratnih nazovigospodarskih zbivanja u Hrvatskoj. Cemu, uopce, osuda kad se ona namjerava ostaviti na politickom ledu?!

Usprkos cinjenici da je Vlast svojim Zakonima išla na ruku pokvarenim, podobnim pojedincima, ipak su postojale osnove da se takva veleizdaja zaustavi. Cijelo se vrijeme Državna Uprava bavila marginalnim, sitnim slucajevima i tako dokazivala svoju potrebitost i rad. S druge strane, namjerno su se okretale glave i zatvarale oci pred malverzacijama koje su potkopavale temelje Države.

Danas se cijeli taj slucaj nastoji relativizirati i staviti u okvire jedne od najokrutnijih izjava domace politike: « Tko je jamio, je jamio!» U tu su svrhu angažirane i mnoge «ucene» glave te smišljaju prakticna pitanja ( « Zar se kotac povijesti može vratiti unatrag?» ) i dokazuju neminovnost priznavanja sadašnjeg statusa quo. Istovremeno se, na drugom planu, spomenuti pojedinci- privatizeri guraju na mjesta društvenih predvodnika ili zauzimaju pozicije tzv. sive eminencije. Novine, prilagodene tržištu i svojim ništa boljim vlasnicima, naveliko su se raspisale o njihovim sposobnostima te im cak pripisuju rodoljublje i altruizam – marketing i masovni plasman glorificiranih, pateticnih karizmi mogu si omoguciti samo novopeceni bogataši.

Darivani plodovima stoljetne narodne muke usuduju se tražiti i nagrade. U stvari, stvarno rijetki od njih je nisu i dobili ( pocasni gradani, veliki donatori, uspješni menadžeri, inovatori strašnih suvremenih tehnologija…). Katkad im se ipak, u svoj toj svojoj «velicanstvenosti», omakne i poneki sirovo-surovi grijeh. Tada na scenu stupa sva ta relativna infrastruktura, gradena i micena krvavo zaradenim domacim sredstvima. Pred Sudovima su sve te kreature dostojanstvenici iz uglednih, poslovnih obitelji.

Nepotisticko ozracje tjera nas da pogledamo tko se danas izdaje za casne Organe reda i sigurnosti?! Mnoštvo konkretnih, zataškanih slucajeva dokazuje da se, dobrom vecinom, radi o clanovima podobne hijerarhije uvijek spremne velikima progledati kroz prste. Na žalost, zadnjih su desetljeca upravo takvi napredovali i primali priznanja. Malobrojni savjesni radnici tih institucija gurani su iz službe pri svakom dodiru s licemjernom strukturom ( cak i prometnici- ocevici prekršaja ili istražitelji saobracajnih nesreca ). Strucnost je, u našim krajevima, isprostituiran pojam. Sjetimo se samo, svojedobno najkompetentnije, izjave : « Novac nije imovina!» Iz djecjih se vrtica moglo cuti negiranje «bisera». Medutim, naravno da izjava nije naštetila svom autoru, upravo suprotno.

Stavimo li sve ove pricice u kontekst sadašnjih iskustava, jasno je zašto nam meduljudski odnosi nazaduju. Mirenje sa nametnutim stanjem gotovo da je nemoguce. Tko ima pravo jednim grubim potezom uvesti Zemlju u najprimitivniji kapitalizam te, onako od oka, odrediti klase gospodara i robova? Naciji je u vrlo kratkom vremenskom ciklusu razbijena sva iluzija o jednakopravnosti. Gospodarstvom i resursima Zemlje rukovode najbeskrupuloznije strukture. Dostojanstvo postaje licemjeran pojam. Mogu li ga zadržati nezaposleni, gladni i obespravljeni?! Ili, možda oni koji redovitim primanjima ne uspijevaju podmiriti obaveze za hranu, pice, odjecu i režije – uvjete koje je i zatvor dužan osigurati?!

Ipak treba uciniti korak unatrag ma koliko nas u konacnici koštao. Bez moralnih normi i pravednih institucija Hrvatska je, kao zajednica, osudena na propast.

Porec,23.5.2005.g.

Predsjednik Odbora az pravnu zastitu HSSD

Dražen Tretinjak


 

 

 

 

INDEX