HRVATSKA I EUROPSKE INTEGRACIJE

Hrvatska je zemlja koja po svome zemljopisnom položaju, svom kulturno-povijesnom aspektu spada u zemlje zapadne Europe. Ujedno, to je zemlja koja je dugi niz godina živjela u državno-pravnoj svezi sa ostalim zemljama nekadašnje SFRJ do raskida tih sveza i njenog konačnog osamostaljenja. Od toga trenutka počinje trnoviti put dokazivanja svog povijesnog identiteta i kontinuiteta kao dio civilizacijskog kruga kojemu pripadaju ostale zemlje, nazvane zemljama zapadne civilizacije.
Sasvim sigurno, Hrvatska ima svoje mjesto u tome krugu. Međutim, sadašnje okolnosti i činjenice ne idu joj u prilog budući da Hrvatska na žalost u tome svijetu (kojem je dugi niz godina bila «predziđe kršćanstva») nema baš puno iskrenih prijatelja. One zemlje na koje se Hrvatska može tradicionalno osloniti upravo su njeni sjeverni i sjeverozapadni susjedi te zemlje nekadašnje Hasburške Monarhije (kasnije Austrougarske), Njemačka i Italija. Tu su sasvim sigurno i druge zemlje koje sa simpatijama gledaju nastojanja malog naroda da se priključi zajednici slobodnih i neovisnih država, cijeneći činjenicu da je Hrvatska svoju slobodu i neovisnost «pošteno zaradila» u borbi sa tehnički i brojčano nadmoćnijim neprijateljem, a sloboda joj nije darovana. Međutim, postoji i jedan određeni broj moćnih zemalja koji nisu sa simpatijama primile raspad Jugoslavije (gdje su dominantne snage bile iz redova srpskog naroda), a Hrvatsku smatraju odgovornom za njeni raspad. Pod utjecajem tih zemalja izglasan je i famozni embargo o zabrani uvoza oružja u Hrvatsku, a ti isti i dan danas svojim utjecajem nastoje Hrvatskoj slomiti kičmu kroz instrumentalizirane međunarodne sudove – kao što je onaj u Den Haagu koji je po svojim kriterijima izjednačio krvnika i žrtvu, pobjednika i poraženog. Jedna od tih zemalja je i Velika Britanija koja je na prve naznake odugovlačenja sa izručenjem hrvatski generala sudu odbila staviti na dnevni red parlamenta prijedlog ratifikacije sporazuma o suradnji i pridruživanju sa EU, potičući i druge zemlje da to isto učine. Očito je, dakle, da u toj i takvoj Europi Hrvatska ima svoje prijatelje, ali i svoje neprijatelje (otvorene ili prikrivene).
Hrvatskoj je neizmjerno stalo da što prije uđe u EU iako, kao što je prethodno navedeno, postoji opravdana bojazan i sumnja na koji način će se nejako hrvatsko gospodarstvo uklopiti u tokove otvorenog tržišta, uznapredovale industralizacije i informatizacije koja je u Hrvatskoj tek u povojima. Proces globalizacije pruža određene pogodnosti, ali sasvim sigurno
i ima pogubne utjecaje na slabija gospodarstva i na malobrojnije nacije kao što je hrvatska.
Da li će nas Europa prihvatiti kao individualnu pojavnost ili ćemo izgubiti svoj ponovno stečeni identitet prije nego što smo shvatili njegovu važnost.
Sasvim sigurno, jedan od važnijih problema u tome smjeru odnosi se na postupke koji predstoje pred Hrvatskom. Mišljenja smo da se Hrvatska mora temeljitije pripremiti za taj postupak približavanja i da je politička karikatura u ovome trenutku podnijeti zahtjev za prijem u EU. Naime, naši unutarnji problemi su takvi da nas ni EU ne smatra poželjnom udavačom premda im u «dotu» donosimo ogromna prirodna bogatstva, lijepo i čisto more, bogate izvore pitke vode i što sve ne. Izgledamo kao lijepa udavača kojoj nisu «sve daske na broju», jer i pred oltarom bulazni i duboko je podijeljena unutar sebe. Zbog toga nam je u ovome procesu potrebnije više nego ikada političko jedinstvo, treba nam pravna država i efikasni sustav zaštite temeljnih društvenih vrijednosti. Treba nam smanjeni postotak kriminala, mita i korupcije. Ali, postavlja se pitanje kako se odreći organiziranog kriminala, mita i korupcije kad su te tri komponente postale svakidašnja pojavnost i kako bi stari latini rekli «conditio sine qua non» hrvatske danas. O tim pitanjima i odgovorima na ista treba hrvatska razmisliti prije nego što podnese zahtjev za ulazak u EU.
Hrvatska dijaspora je europeizirana komponenta hrvatskog bića koja je u stanju promijeniti te nepovoljne odnose unutar zemlje. Jer, ako je topla voda izmišljena – zbog čega je izmišljati sada.
Osim navedenoga Hrvatska dijaspora ima ogroman potencijal u potencijalnom lobiranju u centrima moći i odlučivanja. Ali, kako je god hrvatski narod u Domovini razdjeljen po političkim linijama, tako je i Dijaspora oboljela od istog sindroma koji sada, kad se objektivnije gleda, proizilazi kao Hrvatsko prokletstvo. I Dijaspora je razjedinjena po svojim političkim ili dnevno-političkim svjetonazorima, umjesto da sada, u ovom trenutku, bude ujedinjenija nego ikada. Nema na horizontu, na žalost, snage koja bi je ujedinila i instrumentalizirala da u sredinama u kojima žive služe interesima vlastite države i lobiraju za njene interese u sredinama gdje žive i rade.

Plivanje prema Europi moglo bi ispasti cak i lakse jer je cilj mnogo blize, posebno ako se pliva ravno, bez krivudanja i ometanja onih sunarodnjaka koji su komotno ostali na obali. Isplivavanje te rute podrazumijeva- trezveno ce istaknuti hrvatski premijer - mnogo teskog rada.

Hrvatskoj, zemlji koja se od prvog dana svoga postojanja kao nezavisna, suverena i samostalna drzava busala u prsa europejstvom, tek od listopad a 2001. godine predstoji priblizavanje europskoj matici. Buduci da se za prolivenim mlijekom ne place jer to ne pomaze, izostanak velikog slavlja na pocetku integracijskog puta sasvim je ocekivan. To je i potvrda ozbiljnosti zadatka koji stoji pred Hrvatskom, njenim vodstvom i pogotovo njenim stanovnicima jer ce bas oni prvi osjetiti koliko je tesko odricati se danas da bi se nesto dobilo sutra. Na to su, uostalom, oni i navikli.

Tekst Sporazuma o stabilizaciji i pridruzivanju predstavlja zapravo plan europeizacije zemlje. Taj proces dosad nikome nije isao glatko. Starta se s teskom spoznajom da se od te Europe zapravo ne dobiva nista sto bi nalikovalo milodaru ili darovnici bolje stojeceg rodjaka. Sve sto se dostigne ovisi o kolicini i kvaliteti ulozenoga rada, a ono sto EU ulaze u svoje bolje susjedstvo i u sutrasnje clanove doista je samo pomoc za samopomoc. Tu pomoc, premda je vec odobrena i zapisana u svim EU-papirima, tek treba izvuci kvalitetnim programima i jamstvima da ce svaki euro poreznih obveznika iz Europske unije postici zeljeni rezultat i da ce sve biti prema zakonu.

Integracija nije zivot na jaslama - integracija je tezak posao koji zahtijeva ono sto je Churchill nakon rata obecavao Britancima: krv, znoj i suze. Povoljni europski krediti samo su suvremeni ekvivalent one kineske poslovice da ljude treba nauciti loviti ribu da bi mogli (pre)zivjeti. CARDS program je zapravo skolovanje onih nevicnih vjestini ribolova u ranom 21. stoljecu, i to u okruzju najkompetitivnije trzisne cjeline svijeta.

Jedan je element reformskog procesa do sada u svakoj od tranzicijskih zemalja igrao kljucnu ulogu. Stabilnost. Sam je premijer Vlade RH upozorio naznacenje gospodarske i politicke stabilnosti u integracijskom procesu. Svaka destabilizacija mogla bi sljedecih mjeseci i godina ozbiljno usporiti i cak ugroziti hrvatski put prema Europi. Iskustva onih koji su vec prosli tim putem govore da nagla promjena odnosa politickih snaga odgadja realizaciju razvojnih kredita za najmanje godinu dana. Svaki skandal s korumpiranim bankarima rastjeruje ulagace i navodi Bruxelles na suzdrzanije ocjene i procjene, a zemlju kandidata baca unatrag, usporavajuci ionako dugotrajna pregovaranja.

Ni jedna od zemalja kandidata nije postedjena svojih fasista, lupeza, spijunskih igara, ugrozavanja medijskih sloboda i nasilja nad nacionalnim manjinama. Te zemlje nisu pregrmjele rat jer su se rastajale u barsunu,ali su u integracije usle s teskim naslijedjem mentalnog sklopa istocnog bloka. Svi su kandidati preboljeli iste djecje bolesti: nisu znali na vrijeme odrediti razvojne programe, nisu znali u svakome trenutku sto, kako i kada hoce. Kako odrediti prioritete u industrijskim granama, sto sa zastitom okolisa ili proizvodnjom vina? Ponekad i progutaju malo nacionalnog ponosa da bi se popunila nacionalna blagajna. Tako je ajvar s Balkana u EU-propisima postao nacionalni specijalitet jedine zemlje iz bivse
Jugoslavije koja je devedesetih izbjegla balkansku sudbinu. Ta zemlja, iinace sklona
pragmatizmu, pokazala je koliko je prilagodljivost nuzna u procesu plivanja do europske obale.

Dobro je da u Hrvatskoj nema iluzija da ce sve ici i lako i glatko. Bilo bi dobro kad bi se plivanje, bez obzira kako neugodno bilo u nepoznatim vodama, odradilo najkracom rutom sada, kada je cilj poznat. Pricanjem se gubi dragocjena energija potrebna za svaki zamah. Stoga, suti i plivaj dalje. Druge nema, zar ne?

Kako u svemu tome prepoznati svoju šansu. Teško, jer nekakvo političko jedinstvo prema Europi deklaratorno barem postoji (potvrdilo ga je zadnje zasjedanje Sabora), ali koliko u stvari postoji volje da se ide u Europu plivajući zanemarujući činjenicu da je Dijaspora već izumila brod. Samo je treba pozvati da se ukrca ili barem da pomogne «našim umornim plivačima» pokazati najkraći put prema Europi. A on nužno za sobom povlači činjenicu da moramo mijenjati sebe, jer sasvim sigurno Europa (kako god konzervativna bila) neće sebe prilagođavati nama, već mi se moramo prilagoditi njoj. Ukoliko želimo biti u njenom društvu.

Cilj je, dakle, određen – to je priključenje EU.

Kada – pitanje za diskusiju. Da li kad se mi sami europeiziramo ili da se priključenjem prepustimo drugima da nas europeiziraju?

Kakva može u tome biti uloga Dijaspore? Kako Dijasporu, sve političke snage i organizacije organizirati i uključiti u vrlo važnu bitku, bitku za opstojnost i priključenje EU budući da je alternativa – Zapadni Balkan – u stvari korak unazad i brisanje svega onoga što je postignuto.

Pitanje za diskusiju: Koje promjene moramo napraviti na unutarnjem planu da bismo stekli
objektivne predispozicije da priključenje ne bude pogubno za nas kao mali narod, niti za naše
krhko i za tržišnu utakmicu još uvijek neprilagođeno gospodarstvo.

Koje promjene u domeni legislative moramo promijeniti, te koliko eventualna nesuradnja sa sudom u Haagu može doprinijeti usporavanju približavanja.

Koju objektivnu cijenu Hrvatska u ovome trenutku može platiti, kakve su nam političke i gospodarske promjene potrebne da se stvari promjene i pokrenu s mrtve točke.

Što može napraviti Dijaspora na tome putu?


Predsjednik HS.Sabora Niko Šoljak, dostavljeno medijima nitko nije nista objavio